6. Gospodarstvo

Univerzalno određenje materijalnih dobara

Biblija nas već na prvoj stranici uči da je sve što je stvoreno namijenjeno čovjeku, a njemu je dano u zadatak da naporom svoga uma sve to korisno upotrijebi, da svojim radom, tako reći, dovrši stvaranje, podvrgavajući stvoreno svojoj koristi. Ako je zemlja stvorena zato da bi svakome pružila sredstva njegova opstanka i napretka, onda svaki čovjek ima pravo da no njoj nađe ono što mu treba.
Čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih, također, treba smatrati kao zajedničke u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego također drugima.
Privatno vlasništvo ili neki drugi oblik gospodarenja vanjskim dobrima daju svakom uistinu neophodan prostor za osobnu i obiteljsku samostalnost, te ih treba smatrati proširenjem ljudske slobode.
Privatno posjedovati dobra proizlazi iz naravnog prava, a tim se pravom služiti, naročito u društvenom životu nije samo slobodno, nego je veoma važno. Nitko nije dužan pomagati druge od onoga što je njemu potrebno za uzdržavanje svoje i svojih, ni drugima dijeliti od onoga što je njemu potrebno da sačuva dostojanstvo svoje osobe i ono što njemu dolikuje: "Nitko ne mora živjeti ispod svoga dostojanstva". Kad se pak udovolji potrebi i dostojanstvu, dužnost je udijeliti od onoga što je preostalo. "Što vam preostaje, dajte kao milostinju" (Lk, 11, 41).

Privatni posjed

Treba se brižno čuvati dviju opasnosti na koje bismo mogli naletjeti. Kao što naime oni koji niječu ili umanjuju društveno ili javno značenje prava vlasništva srljaju u tako zvani "individualizam" ili mu se bar približavaju, tako i oni koji zabacuju ili slabe privatno i pojedinačno značenje istoga prava nužno tonu u "kolektivizam" ili bar skreću prema njegovu naučavanju.
Moramo se još jednom prisjetiti načela bitnog za kršćanski socijalni nauk: dobra ovoga svijeta izvorno su namijenjena svima. Pravo na privatno vlasništvo je opravdano i nužno. U njemu se kao unutarnja kvaliteta prepoznaje socijalna funkcija, koja se temelji i ima svoje opravdanje upravo na općem određenju dobara.

Sustavi gospodarstva

Smije li se reći da je nakon pada komunizma kapitalizam društveni sustav koji je pobijedio, i da se prema njemu moraju usmjeriti napori zemalja koje nastoje rekonstruirati svoju ekonomiju i svoje društvo? Je li to model što ga treba preporučiti zemljama trećeg svijeta koje traže put istinskog ekonomskog i građanskog napretka?
Odgovor je očito zamršen. Ako se pod "kapitalizmom" misli ekonomski sustav koji priznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poduzetništva, tržišta, privatnog vlasništva i, dosljedno, odgovornosti za sredstva proizvodnje, slobodnog ljudskog stvaralaštva na sektoru ekonomije, odgovor je dakako pozitivan. No ako se pod "kapitalizmom" misli sustav u kojem sloboda na ekonomskom sektoru nije stavljena u čvrst juridički kontekst koji će je staviti u službu integralne ljudske slobode, tada je odgovor odlučno negativan.

Moralnost, pravednost i gospodarski poredak

Premda ekonomija i ćudoređe imaju svaka svoje područje, pogrešno bi bilo govoriti da su ekonomski i ćudoredni red jedan od drugoga odijeljeni i međusobno tuđi. Sam razum jasno pokazuje iz prirode stvari te iz pojedinačne i društvene čovjekove naravi kakav je cilj Bog Stvoritelj propisao sveukupnoj gospodarskoj djelatnosti.
Sa zahtjevima se pravde, međutim, ima uskladiti ne samo raspodjela radom stečenih dobara nego i radni uvjeti pod kojim se ta dobra ostvaruju. Čovjeku je naime prirođena potreba da, kad nešto radom proizvodi, smije i suodlučivati u upravljanju i radeći sam sebe usavršavati.
Primjenjuje li se u proizvodnji takvo gospodarsko ustrojstvo i postupci koji bi ili doveli u pitanje ljudsko dostojanstvo zaposlenih ili oslabili smisao odgovornosti, ili oduzeli pravo na slobodnu inicijativu, takav je gospodarski poredak daleko od pravednosti čak ako i uvjetuje izvanredno visoku proizvodnju i makar se njezina dobra dijelila po pravdi i pravičnosti.

Intervencija države i gospodarstvo

Druga zadaća države jest da nadzire i vodi vršenje ljudskih prava na ekonomskom sektoru; no na tom polju prva odgovornost ne pripada državi, nego pojedincima, raznim skupinama i društvima na koje se raščlanjuje društvo. Država je dužna podupirati djelatnost poduzeća stvarajući uvjete koji će osigurati prilike za rad, potičući tu djelatnost gdje bi aktivnost bila nedostatna i podupirući je u trenutcima krize.
Valja ustanoviti da na gospodarskom području prednost ima osobna inicijativa pojedinaca bilo da rade samostalno bilo da se na različite načine udružuju radi stjecanja zajedničkih pogodnosti. U ovom je nužno da i državna vlast bude djelatno prisutna da se porast materijalnih dobara pravilno promiče da bi vodio socijalnom napretku, a tako i koristi sviju građana.
Ekonomska aktivnost, posebno ona tržišne ekonomije, ne može se razvijati u institucionalnoj juridičkoj i političkoj praznini. Pretpostavlja, naprotiv, sigurnost što se tiče jamstva individualne slobode i individualnog vlasništva, osim toga, jamstvo stabilnog novca i djelotvornih javnih službi. Stoga je glavna zadaća države da jamči tu sigurnost, tako da onaj koji radi i proizvodi može uživati plodove vlastitog rada te se osjetiti potaknutim da ga vrši djelotvorno i pošteno.