2. Ljudska osoba

Čovjek, muško i žensko, kakvim ga je zamislio Stvoritelj svega, jest temelj svakog društva i polazište socijalnog nauka Crkve. Crkva nas uči da je Krist u Evanđelju objavio jedinu potpunu istinu o čovjeku. Sve ostale istine ne odgovaraju naravi čovjeka kakva je od Boga zamišljena. Upravo su te lažne slike o čovjeku, izražavane u raznim idelogijama, uzrokom da je dostojanstvo ljudske osobe često dovođeno u pitanje.

Dostojanstvo ljudske osobe

Ono se ukazuje u svom punom sjaju promatramo li čovjekovo ishodište i njegovo određenje: od Boga stvoren na njegovu sliku i priliku i otkupljen predragocjenom Kristovom krvlju. Zato svaka povreda osobnog dostojanstva ljudskog bića vapi za osvetom pred Božjim licem i zapravo je uvreda čovjekova Stvoritelja.
Iz te vjere Crkva može očuvati dostojanstvo ljudske naravi od svih promjenljivih mišljenja koje ljudsko tijelo previše ponizuju ili ga previše uzdižu. Nikakav ljudski zakon ne može tako osigurati osobno dostojanstvo i slobodu čovjeka kao što to može Kristovo Evanđelje. To Evanđelje navješćuje i proglašava slobodu djece Božje, odbacuje svako ropstvo, sveto poštuje dostojanstvo savjesti i njezinu slobodnu odluku, opominje da se ljudski talenti podvostruče na službu Bogu i na dobro ljudi, svakog čovjeka preporučuje ljubavi svih. Snagom Evanđelja Crkva proglašava čovječja prava.
Nažalost, izloženi smo napasti da smatramo kako su naša prava samo tada potpuno sačuvana kad smo oslobođeni svake norme božanskog zakona, a time zapravo gubimo dostojanstvo ljudske osobe.
Dužni smo dostojanstvo ljudske osobe braniti i unaprijeđivati u svakoj povijesnoj prilici. Dostojanstvo ljudske osobe transcendentalna je vrijednost.

Sloboda i istina

Prava je sloboda znak Božje slike u čovjeku. Ona bitno pripada ljudskoj osobi i obilježje je njegove prirode. Na temelju svoje bogosličnosti čovjeku nedjeljivo pripada sloboda i nikakva sila ni prisila izvana ne može je oduzeti; ona je njegovo temeljno pravo.
Međutim, sloboda nije samo pravo koje čovjek samo za sebe traži, već i obveza koju čovjek preuzima u odnosu prema drugima. Da se uistinu služi slobodi, sloboda pojednica i svakog ljudskog društva mora paziti na slobodu i prava drugih ljudi i društava. Krivo je mišljenje da je čovjek, kao subjekt slobode, biće dostatno samo sebi i da mu je svrha zadovoljiti vlastiti interes u uživanju zemaljskih dobara.
Sloboda se ne potiče dopuštanjem samovolje jer se tako u ime slobode navješta jedna vrsta nemorala. Tvrdnja da je čovjek slobodan oblikovati svoj život neovisno o moralnim vrijednostima, te da društvo te vrijednosti ne treba braniti i promicati, karikatura je slobode. Kad odbacuje moralni zakon, čovjek se diže protiv vlastite slobode, postaje rob samoga sebe i kida bratstvo sa sebi sličnima.
Demokracija ne može postojati bez zajedničkog obvezivanja na određene moralne istine o ljudskoj osobi i o ljudskom društvu. Sloboda se ne sastoji samo u tome da možemo činiti i ne činiti što nam je volja, nego i u tome da imamo pravo činiti što trebamo činiti.
Moramo bdjeti nad slobodom, a preduvjet za pravu slobodu jest istina koja dopušta slobodi da nađe svoje ispunjenje u dobru. Moramo rasti preko povjerenog nam dobra Božanske istine. Pošten odnos prema istini uvjet je autentične slobode.

Socijalna priroda čovjeka

Čovjek je po svojoj naravi društveno biće. Na prvim stranicama Biblije čitamo "Nije dobro da čovjek bude sam". Iz društvene je čovjekove naravi očito da su rast ljudske osobe i razvoj samoga društva ovisni jedni o drugima. Počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu društvenog života. Društveni život nije čovjeku nešto pridodano. Neka društva, kao što su obitelj i građanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su mu nužna.
Međutim, čini se često da se pojedinac danas guši između države i tržišta. Čini se da postoji samo kao proizvođač i potrošač roba, ili kao predmet državne administracije. Čovjekova se društvenost ne iscrpljuje u državi, nego se ostvaruje u raznim grupama između pojedinaca i države, počevši od obitelji pa sve do ekonomskih, socijalnih, političkih i kulturnih grupa.

Ljudska prava

Temelj dobro uređene i plodonosne ljudske zajednice treba biti načelo da je svaki čovjek osoba, tj. da je narav obdarena razumom i slobodnom voljom i kao takav sam po sebi ima prava i dužnosti koje izviru iz njegove naravi.
Čovjek ima pravo na život, na tjelesnu nepovredivost, na sredstva prikladna za častan život, a to su: hrana, odjeća, stan, počinak, liječenje i neophodne službe što ih država ima pružiti pojedincu.
Ljudskoj osobi pripada zakonita zaštita njezinih prava, i to uspješna, ravnopravna, prožeta istinskim načelima pravednosti. Poštovanje ljudske osobe uključuje pošotvanje prava što proistječu iz njezina dostojanstva po stvaranju. Ta su prava starija od društva i društvu se nameću. Zadaća je Crkve dozivati u pamet ljudima dobre volje ta prava i razlikovati ih od zloporabnih ili krivih zahtjeva.

Vjerska sloboda

Vjerska se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoran da radi protiv svoje savijesti, ni spriječavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam, bilo u društvu s drugima, unutar dužnih granica.
Ograničenje tog prava pogađa prije svega samo dostojanstvo čovjeka. Vjerska je sloboda kamen temeljac građevine ljudskih prava te je stoga nezamjenjiv čimbenik za dobro osobe i cijelog društva. Sloboda pojedinca i društva priznavati i živjeti vlastitu religiju predstavlja bitan elemenat zajedničkog suživota ljudi.