3. Obitelj

Danas nam se svakovrsne izopačenosti pokušavaju nametnuti kao prihvatljiv i normalan način obitelji. Dapače, ako govorimo o obitelji na način kakav je ona zamišljena u božanskom planu bivamo osuđeni da ne poštujemo slobodu i prava pojedinca. Da se ne dogodi da ti neki pojedinci svoju izopačenu sliku obitelji nametnu većini potrebno je prikazati pravu sliku obitelji, onakvu kakvu je zamislio Stvoritelj. Tema ovog našeg teksta je obitelj i to pod vidom prvotne stanice ljudskog društva. No, kad govorimo o obitelji uz nju je usko povezana i tema braka, a onda i svetosti ljudskog života.
Budući da je Stvoritelj svega ustanovio bračnu zajednicu kao izvor i temelj ljudskog društva, obitelj je postala prva i životna stanica društva. Ona je njegov temelj i neprestano ga hrani svojom službom životu. U krilu obitelji rađaju se građani i oni u obitelji uče prva znanja društvenih kreposti. Ovdje se razumije obitelj utemeljena na braku, u kojoj međusobno darivanje samoga sebe sa strane muža i žene stvara okoliš života u kojem se dijete može roditi te razvijati svoje mogućnosti.
Obitelj čini, protiv takozvane kulture smrti, sjedište kulture života. Prirodna obitelj, monogamijska i čvrsta, kako je zamišljena u božanskom planu i kakvu je kršćanstvo posvetilo, mora ostati mjesto susreta više generacija koje se uzajamno pomažu u postizanju jedne više mudrosti i usklađivanju prava osobe s drugim zahtjevima društvenog života. Njezina je odlučujuća odgovornost da bude zajednica života i ljubavi, utemeljena na ženidbi i da čuva, objavljuje i priopćava ljubav.
Kao istinska jezgra društva obitelj ima zahtjev za punom podrškom od strane države, da bi u potpunosti mogla razviti svoje posebno poslanje. Državni zakoni stoga moraju biti usmjereni tako da potiču dobro obitelji. Država je dužna štititi i promicati obitelj kao autentičnu instituciju, pri čemu treba respektirati prirodni oblik i prirodna neotuđiva prava.

Brak

Brak je temelj obitelji ako su brak i bračna ljubav usmjereni na rađanje i odgajanje djece i u tome nalaze svoj vrhunac. Spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. Između krštenika ženidbene su veze posvećene sakramentom.
Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ženidbe ne mogu odvojiti. Čini kojima se supružnici međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni kada se vrše na doista ljudski način. To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba, a i dobro djece, zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo. Tako se ljudskim činom, kojim supružnici sebe uzajamno predaju i primaju, rađa također, pred društvom, po božanskoj uredbi čvrsta ustanova.
Supružnici su kao roditelji kod prihvaćanja i rađanja novog čovjeka suradnici Boga Stvoritelja. Rađanje je nastavak stvaranja.

Obitelj, odgoj i obrazovanje

Dužnost odgoja ima svoje korijene u prvobitnom pozivu bračnih drugova da sudjeluju u stvaralačkom Božjem djelu. Roditelji su prvi i povlašteni odgojitelji svoje djece. Na njima je da stvore takvo obiteljsko okružje - prožeto ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima - koji će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece. Obitelj je prva škola onih društvenih kreposti koje su potrebne svakom društvu. Međutim, društvena uloga obitelji se ne može ograničiti na rađanje i odgoj. Obitelji se moraju posvetiti brojnim djelima socijalne službe, osobito prema siromašnima.
Obitelj ima u odnosu prema državi svoju autonomiju i pogibeljna je zabluda htjeti da se građanska vlast po volji upleće u unutrašnji život obitelji. Ukoliko se obitelj nađe u teškoćama iz kojih sama ne može izaći, u takvim situacijama je opravdano posredovanje državne vlasti. U slučaju nereda u međusobnim odnosima unutar obitelji, neka posreduje država; to ne znači oteti prava građana nego ih osigurati i zaštititi u skladu s pravdom.

Svetost ljudskog života

Život je Božji dar i prema tome Bog je jedini gospodar ovoga života, i to od njegova početka: čovjek ne može njime raspolagati. Posvema je lažno i prazno sve raspravljanje o ljudskim pravima, ako se najodlučnije ne brani pravo na život, kao prvo i ishodišno pravo, preduvjet za sva druga prava osobe. Nositelj je tog prava ljudsko biće u svakoj fazi svog razvoja, od začeća do prirodne smrti.
Ništa i nitko ne može dati pravo da se nedužno ljudsko biće ubije, bilo da se radi o fetusu ili embriju, ili djetetu ili odraslom ili starcu, ili o neizlječivo bolesnom ili umirućem.
Na tom obzorju smješta se i problem smrtne kazne. Kazna koju društvo izriče ima prvi cilj popraviti nered prouzročen zlodjelom. Javna vlast mora biti "osvetnik" povrede osobnih i društvenih prava nametanjem odgovarajućeg ispaštanja zločina krivcu. Mjere i kakvoća kazni moraju biti pažljivo odvagnute i donesene, i ne smiju dostići krajnju mjeru ubijanja krivca osim u slučaju apsolutne nužnosti, tj. kada zaštita društva drugačije ne bi bila moguća.
"Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,28) Taj kratki tekst sadrži temeljnu antropološku istinu. Čovjek je vrhunac svih stvorenja u vidljivom svijetu - muškarac i žena - oboje su ljudi, jednako i muškarac i žena.
Crkva nalaže da se dosegne stvarna jednakost i prava ljudske osobe: jednaka plaća za isti posao, zaštita zaposlenih majki, pravedno napredovanje u tijeku službe, jednakost bračnih drugova u obiteljskom pravu. Crkva prepoznaje da ima još puno toga za učiniti da bi se spriječila diskriminacija onih žena, koje su se odlučile postati supruge i majke.