9. Okoliš

"I vidje, Bog da je dobro" (Post 1, 25). Ove riječi što ih čitamo u prvom poglavlju knjige postanka pokazuju smisao božanskog djela stvaranja. Stvoritelj povjerava čovjeku, kruni cjelokupnog stvaranja brigu o svijetu (usp. Post 2, 15). Iz toga proizlaze za svakoga točno određene obaveze u odnosu na okoliš, čije ispunjavanje pretpostavlja nezatvaranje etičkoj i duhovnoj perspektivi, jer samo tako se može nadići pogled na život i "način življenja koji vodi iscrpljivanju prirodnih sirovina".
Sedma zapovijed zahtijeva poštivanje cjelovitosti stvorenja. Životinje, kao i biljke i neživa bića, po prirodi su namijenjena općem dobru prošloga, sadašnjeg i budućeg čovječanstva. Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od poštivanja moralnih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; ono se mjeri brigom za kakvoću života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; i zahtijeva religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja.

Problemi s okolišem

Svakomu je očevidno da ponegdje na svijetu ima nerazmjera između obradivih površina tla i broja stanovništva, a ponegdje između prirodnog bogatstva i raspoloživih srdstava za proizvodnju. To zahtijeva suradnju među narodima, za kojom će uslijediti veća razmjena dobara, kapitala i samoga ljudstva.
Drugo razmišljanje zasniva se, reklo bi se, na još snažnijoj tvrdnji o ograničenosti prirodnih izvora, od kojih se neki, kako se to kaže, ne mogu obnoviti. Upotrebljavati te izvore s posvemašnjim gospodarenjem, bez ikakva obzira, kao da su oni neiscrpivi, ozbiljno dovodi u opasnost njihovo daljnje postojanje ne samo za sadašnje naraštaje, nego nadasve za buduće. Svima nam je poznato kako je izravni ili neizravni učinak industrijalizacije sve češće zagađenje okoline s teškom posljedicama po zdravlje stanovništva.
Još jednom postaje očito da se razvoj, odlučnost da se on planski usmjeruje, korištenje prirodnih izvora kao i način kako se oni upotrebljavaju, ne mogu odvojiti od poštivanja moralnih zahtjeva. Jedan od tih zahtjeva, nema sumnje, postavlja granice korištenja vidljive prirode. Gospodstvo što ga je Stvoritelj podario čovjeku nad prirodom nije neka apsolutna vlast, niti se može govoriti o slobodi "upotrebe ili zloupotrebe" ili raspolaganja stvarima po miloj volji, kako se kome svidi. Ograničenje što ga je od početka sam Stvoritelj postavio i simbolično izrazio u zabrani da se "jede plod od stabla" (usp. Post 2,16s) pokazuje dovoljno jasno da smo, gledom na vidljivu prirodu, podvrgnuti ne samo biološkim, nego i moralnim zakonima, koji se ne mogu nekažnjeno kršiti.
Izgleda da smo sve svjesniji činjenice da iskorištavanje zemlje, planeta na kojem živimo, zahtijeva razumno i pošteno planiranje, S druge pak strane, to iskorištavanje ne samo u industrijske nego i u vojne svrhe, nekontrolirani razvitak tehnike koji se ne uklapa u širi općenit i zaista čovječni plan, sve to zajedno ugrožava prirodni čovjekov okoliš, otuđuju čovjeka u odnosima s prirodom, udaljavaju ga od nje.
Na isti je način zabrinjavajuće, uz pitanje konsumizma i s njim usko povezano, ekološko pitanje. Čovjek zahvaćen željom da posjeduje i da uživa, više nego da bude i da raste, konzumira pretjerano i neuredno zalihe zemlje i svog vlastitog života. U korijenu besmislena razaranja prirodnog okoliša počiva antropološka zabluda, na žalost vrlo raširena u naše doba. Čovjek koji otkriva svoju sposobnost da preobražava, i u izvjesnom smislu da stvara svijet vlastitim radom, zaboravlja da se to odvija uvijek na temelju prvog izvornog dara stvari od Boga. Umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika u djelu stvaranja čovjek se stavlja na mjesto Boga te tako na kraju izaziva pobunu prirode koju više tiranizira nego njome vlada.
Osim iracionalnog razaranja prirodnog okoliša ovdje se treba prisjetiti da je još teže razaranje ljudskog okoliša, čemu se još uvijek ne posvećuje nužna pozornost. Dok se s pravom vodi briga, također mnogo manje nego što je nužno, da se očuva prirodni "habitat" raznih životinjskih vrsta kojima prijeti nestanak, jer se zna da svaka od njih daje poseban doprinos općem skladu na zemlji, premalo se nastoji oko toga da se održe moralni uvjeti autentične "ljudske ekologije". Bog je čovjeku dao ne samo zemlju, koju mora upotrebljavati poštivajući izvornu nakanu po kojoj mu je darovana kao dobro; Bog je dao čovjeku i njega samoga, te čovjek, stoga, mora poštivati naravnu i moralnu strukturu kojom je obdaren.

Tehnologija

Tehnika je bez sumnje čovjekov saveznik. Olakšava mu, usavršava, ubrzava i umnožava rad. Potiče kvantitativno povećanje radnog proizvoda i uvelike ga kvalitativno poboljšava. No činjenica je kadikad da se taj saveznik, tehnika, može preobraziti i u čovjekova protivnika, na primjer kad mehaniziranje rada "istisne" čovjeka oduzimajući mu osobno zadovoljstvo, poticaj na stvaralaštvo i odgovornost, kad ukida radna mjesta brojnim radnicima ili kad zbog precjenjivanja stroja svede čovjeka na roba.
Sadašnje pokoljenje osjeća se povlaštenim jer mu napredak pruža neslućene mogućnosti, nezamislive pred još i nekoliko desetljeća. Stvaralačko čovjekovo djelovanje, njegov um i rad, ostvarili su duboke promjene kako na području znanosti i tehnike tako i u društvenom i kulturnom život. Čovjek je svoju moć protegnuo na prirodu i stekao dublju spoznaju zakona svoga vlastitog društvenog ponašanja.