7. Rad

Značaj rada

Rad je temeljna dimenzija ljudskog postojanja na zemlji. Izvor toga svoga uvjerenja Crkva pronalazi već na prvim stranicama Knjige Postanka. Analizom tih tekstova postajemo svjesni da su u njima bile izražene temeljne istine o čovjeku. Čovjek je slika Božja između ostalog po nalogu koji je primio od svog Stvoritelja da podloži, da vlada zemljom. Ispunjavajući taj nalog, čovjek, svako ljudsko biće, postaje odrazom djelovanja Stvoritelja svemira.
U naše doba sve je važnija uloga ljudskoga rada kao proizvodnog čimbenika nematerijalnih i materijalnih bogatstava; postaje očito kako se rad jednog čovjeka prirodno isprepliće s radom drugih ljudi. Danas više no ikada raditi znači raditi s drugima, znači raditi za druge: znači raditi nešto za nekoga. Rad je to plodonosniji i produktivniji koliko više je čovjek kadar spoznati proizvodne mogućnosti zemlje i čitati u dubinu potrebe dugoga čovjeka za kojega se taj rad čini.
Ljudski rad proizlazi neposredno od osoba stvorenih na sliku Božju, i pozvanih produžiti, jedni s drugima i jedni za druge, djelo stvaranja, ovladavajući zemljom. Rad je dakle dužnost: "Tko neće da radi, neka i ne jede" (2 Sol 3,10). Rad časti Stvoriteljeve darove i primljene talent.
Čovjek mora podložiti zemlju, njom vladati, jer kao "slika Božja" on je osoba, a to znači subjektivno živo biće koje je sposobno raditi planski i razumno, kadro odlučivati o sebi tražeći da se ostvari. Kao osoba, čovjek je, dakle, subjekt rada. Kao osoba on radi, izvršava različita djelovanja u procesu rada, i ta djelovanja, neovisno o njihovu objektivnom sadržaju, treba da sva služe ostvarenju njegove humanosti, a to je da bude osoba.
Čovjek je dužan raditi i zbog toga što mu je Stvoritelj to naredio, i zbog samog svog čovještva, jer održavanje i razvijanje čovještva zahtijeva rad. Čovjek je dužan raditi radi svoga bližnjega, pogotovo radi vlastite obitelji, ali i radi društva kojemu pripada, radi naroda kojega je sin ili kći, radi svekolike ljudske obitelji, čiji je član, zato jer je baštinik rada naraštaja koji su mu prethodili i jer je istovremeno sutvorac budućnosti onih koji će doći iza njega u tijeku povijesti.

Pravedna plaća i izjednačenost

Pravedna plaća zakonit je plod rada. Uskraćivati je ili zadržavati može biti velika nepravda. Da se odredi pravična naknada, treba uzeti u obzir potrebe i ujedno prinose svakoga. "Vodeći računa o funkciji i produktivnosti svakoga, o stanju poduzeća i o općem dobru, rad valja tako nagraditi da se čovjeku osiguraju sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje svoje i svojih" (GS, br. 67).
U prvom redu radniku treba davati takvu plaću koja je dovoljna za uzdržavanje njega i njegove obitelji. Nije u redu, i protiv toga se treba boriti, da majke obitelji moraju zbog niske očeve plaće raditi za plaću izvan kuće i pri tom zanemarivati svoje naročite brige i dužnosti, osobito odgajanje djece.
Uz plaće, ovamo spadaju i različite društvene potpore kojima je svrha osigurati život i zdravlje radnika i njihovih obitelji. Troškovi nužne zdravstvene njege, naročito u slučaju nesreće na radu, iziskuju da radniku bude lako dostupna što je moguće jeftinija, ili čak besplatna zdravstvena zaštita. Drugo područje koje se tiče potpora jest pravo na odmor. Ovdje je prvenstveno riječ o redovitom tjednom odmoru, jedanput, ili možda višekratno tijekom godine kroz kraće vrijeme. Napokon, riječ je o pravu na mirovinu, na osiguranje starosti i osiguranje u slučaju nesreće na radu.

Nezaposlenost

Pristup radu i struci mora biti otvoren svima bez nepravedna razlučivanja, muškima i ženskima, zdravima i prikraćenima, domaćima i useljenicima. Već prema prilikama, društvo mora sa svoje strane pomoći građanima da si priskrbe rad i zaposlenje. Naročito je bolan problem kad nezaposlenost pogađa prvenstveno mlade koji, pošto su se pripremili odgovarajućom kulturnom, tehničkom i profesionalnom formacijom, ne uspijevaju naći zaposlenje, i s ogorčenjem gledaju kako se izjalovljuje njihova iskrena volja da rade i njihova raspoloženost da preuzmu svoju odgovornost za ekonomski i društveni razvitak zajednice.

Sindikati

Otuda pak što su ljudi po naravi društvena bića proistječe i to da se s pravom smiju skupljati na određenom mjestu i stupati s drugima u društva; da ustanovljenim društvima dadnu onaj oblik koji drže najprikladnijim da postignu svrhu; da u tim društvima djeluju iz vlastite pobude i na svoju odgovornost te da ih privedu k željenim uspjesima.
Na temelju svih tih prava, zajedno s nužnošću da ih sami radnici štite, počiva još jedno pravo: pravo udruživanja, to jest pravo oblikovanja saveza ili udruženja za zaštitu vitlanih interesa ljudi zaposlenih u različitim profesijama. Ti savezi nose ime sindikata.

Štrajkovi

Zalažući se za pravedne zahtjeve svojih članova, sindikati se služe također metodom "štrajka", to jest obustavom rada. Katolički društveni nauk priznaje tu metodu kao zakonitu, uz dužne uvjete i u pravednim granicama. Štrajk je moralno opravdan kad se pokaže kao neizbježivo ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru.