8. Siromaštvo i dobročinstvo

Ne upuštajući se u analizu brojeva i statistika, dovoljno je uočiti stvarnost nebrojenog mnoštva muškaraca i žena, djece, odraslih i starih, dakle konkretnih i neponovljivih ljudskih osoba, koje trpe pritisnute nepodnošljivom težinom bijede. Milijuni su ljudi lišeni nade jer se njihov položaj u mnogim dijelovima svijeta osjetno pogoršao. Naočigled tih drama posvemašnje oskudice i velike potrebe u kojoj žive tolika naša braća i sestre sam Gospodin Isus apelira na nas (usp. Mt 25, 31-46).
Promotrimo li ljestvicu raznih sektora - proizvodnju i raspodjelu živežnih namirnica, higijenu, zdravstvo i stanovanje, osiguranje pitke vode, uvjete rada, posebno žena, životni vijek kao i druge ekonomske i socijalne pokazatelje - dobivamo jednostavno poraznu opću sliku, bilo da je promatramo zasebno bilo da je uspoređujemo s odgovarajućim podacima razvijenijih zemalja. Spontano nam usne dolazi riječ "jaz".
One koji nemaju bogatstva, Crkva poučava da po Božjem naumu siromaštvo nije sramota. Ne treba se stidjeti uzdržavanja radom. To je životom i djelima potvrdio Gospodin Isus Krist koji je za spasenje svijeta, "premda bogat, postao siromašan" (2 Kor 8, 9). Prava vrijednost i dostojanstvo čovjeka sastoji se u ćudorednosti, tj. u kreposti. Štoviše, čini se da je Volja Božja sklonija staležu nevoljnika. Isus Krist naziva siromahe blaženima. Ljubezno poziva k sebi sve one koji su umorni i opterećeni da ih utješi. Osobitom ljubavlju ljubi najniže i one koji trpe nepravdu. Ako te istine budu poznate, lako će se u imućnih umanjiti naduta oholost, a u nevoljnika osokoliti duh poštenja. Jedni će biti potaknuti na susretljivost, a drugi na skromnost. Time će se ukloniti suprotnost koja je plod oholosti te će se dosta lako postići da se oba staleža slože i pomire.
Potrebno je dodati da u današnjem svijetu ima još i mnogih drugih oblika siromaštva. Ne zaslužuju li to ime razne oskudice ili lišavanja određenih dobara? Zar nijekanje ili ograničavanje ljudskih prava - kao što su, na primjer, pravo na vjersku slobodu, pravo na sudjelovanje u izgradnji društva, sloboda udruživanja ili osnivanja sindikata ili sloboda poduzetništva u gospodarskom životu - ne osiromašuju ljudsku osobu isto tako, ako čak ne i više, od lišavanja materijalnih dobara? Da li je razvoj, koji ne vodi računa o punoj afirmaciji tih prava, uistinu razvoj po mjeri čovjeka?

Socijalna pravednost

Pravednost je u isto vrijeme moralna krepost i zakonski pojam. Katkad se predstavlja zatvorenih očiju; a u stvarnosti upravo na pravednost spada budno motriti da je ravnoteža između prava i obaveza osigurana i poticati pravičnu podjelu između troškova i koristi. Pravednost izgrađuje, ona ne uništava; ona izmiruje i ne traga za osvetom, zapravo njezin najdublji korijen je u ljubavi koja nalazi svoj najviši izričaj u milosrđu.
Istinsko milosrđe je takoreći najdublji izvor pravednosti. Ako je pravednost po sebi prikladna da posreduje među ljudima u recipročnoj raspodjeli stvarnih dobara, ljubav je, naprotiv, i to jedino ona (pa dakle i ona dobrohotna ljubav koju nazivamo "milosrđe") sposobna da čovjeka vrati njemu samome.
Istinski kršćansko milosrđe je ujedno, u nekom smislu, najsavršenije utjelovljenje "jednakosti" među ljudima, pa stoga i najsavršenije utjelovljenje pravednosti ukoliko i ona u svome djelokrugu teži istom učinku. Jednakost koju uspostavlja pravednost, ograničuje se, dakako, na predmetna i izvanjska dobra, dok ljubav i milosrđe omogućuju da se ljudi međusobno susreću u vrednoti samoga čovjeka, i to s dostojanstvom koje je njemu vlastito.
U tom je cilju Crkva tijekom stoljeća u svjetlu Evanđelja razradila i pogotovu u ovo zadnje vrijeme iznijela načela pravde i jednakosti što ih traži zdrav razum kako za život pojedinaca i društva tako i za međunarodni život.
Dobročinstvo i dobrobit odluke za siromašne

Opredjeljenje ili povlaštena ljubav za siromašne odnosi se na život svakoga kršćanina, ukoliko on nasljeduje Kristov život, ali se isto tako primjenjuje i na našu društvenu odgovornost, pa stoga i na naš način života kao i na odluke koje u skladu s time moramo donositi u svezi s vlasništvom i upotrebom dobara.
Kroz svoje djelovanje za promicanje ljudskog dostojanstva Crkva pokazuje svoju izraženu ljubav za siromašne i za one koji nemaju glasa, jer se Gospodin na poseban način s njima poistovjetio (usp. Mt 25, 40). Takva ljubav ne isključuje nikoga, već utjelovljuje samo istaknutu službu o čemu svjedoči cjelokupna kršćanska tradicija.
"Ako su neki brat ili sestra goli, kaže sv. Jakov, i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: Idite u miru, utoplite se i nasitite, a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što koristi?" (Jak 2, 15-16).
Sve ljudsko nastojanje neće naći ono što bi moglo nadomjestiti kršćansku ljubav koja se ovom snagom posvetila koristi drugih. Jedino Crkva ima tu jakost, koja ne bi bila nikakva da ne izvire iz Presvetog Srca Isusova. Daleko od Isusa Krista luta onaj koji se odijelio od Crkve. Kako se lako zaključuje, i kako je Crkva uvijek ozbiljno upozoravala, red je da katolici osjete kao posebnu dužnost pomagati siromasima i bijednicima jer su udovi Mističnoga Kristova Tijela.

Država dobročinstva

Država posjeduje, također, pravo da zahvati kad posebne prilike monopola koče ili sprečavaju razvoj. Nije pravo da država apsorbira građane i obitelj. Pravedno je, da se i jednoj i drugoj strani zajamči vlast slobodnog djelovanja, ukoliko to može biti bez povrede općega dobra i bez nepravde za pojedinca.