4. Socijalni poredak

Osnova crkvenog socijalnog nauka jest da je čovjek pojedinac temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, a društvo koje je sređeno, plodno i u skladu s ljudskim dostojanstvom mora se temeljiti na istini. Osim ove dvije temeljne postavke katolički socijalni nauk donosi još neka načela po kojima se treba u društvu i društvo ravnati.

Solidarnost

Solidarnost je čvrsta i postojana odlučnost zauzimati se za dobro. Za dobro svih i za dobro svakoga. Solidarnost nas uči respektirati svaku ljudsku osobu, prave vrijednosti i kulturnu autonomiju drugih, opravdanu autonomiju i samoodređenje.
Da se nadvlada individualistički mentalitet zahtjeva se konkretno zalaganje u solidarnosti i ljubavi. Ono počinje unutar obitelji međusobnim potpomaganjem bračnih drugova i brigom što je djeca preuzimaju jedna za druge. Obitelj na taj način postaje zajednica rada i solidarnosti.
Solidarnost se unutar društva ostvaruje jedino ako se svi njegovi članovi međusobno priznaju osobama. Oni koji imaju veći utjecaj moraju se osjećati odgovornima za slabije i biti spremni s njima dijeliti ono što posjeduju. S druge strane oni koji su slabiji ne smiju zauzeti puki pasivan ili čak rušilački stav u društvu, već moraju za dobro svih činiti ono što je u njihovoj moći. Obveza solidarnosti ne odnosi se samo na pojedince, nego i na narode. Razvijeni narodi imaju obvezu pomoći zemljama u razvoju.
Solidarnost nam pomaže da drugoga – osobu, narod ili naciju – ne promatramo kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama sličnog, kao našu pomoć. Načelo solidarnosti je jedno od temeljnih načela kršćanskog shvaćanja društvene i političke organizacije.

Supsidijarnost

Uz solidarnost, uvidjevši da pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu, crkveni je nauk razradio i načelo supsidijarnosti. Prema tom načelu društvo višeg reda ne smije se miješati u unutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti.
Način Božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoči o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati one koji upravljaju ljudskim zajednicama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti.
Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono određuje granice upletanja države i nastoji uskladiti odnose između pojedinaca i društva. Na pojedince redovito spada pravo i dužnost uzdržavati sebe i svoje. Zauzimanje državnih vlasti za ekonomiju treba biti takvo da slobodu privatne inicijative ne samo ne steže nego i pospješuje, ali tako da osnovna prava svake ljudske osobe ostanu netaknuta.

Sudjelovanje

Čovjeku bitno pripada imati smisla za sudjelovanje, da bi imao udjela u odlukama i naporima koji odlučuju sudbinu svijeta. Danas je opće rašireno mišljenje da svaki građanin ima pravo sudjelovati u životu svoje zajednice. Međutim, to se pravo uništava ako se proces demokratizacije razara po protekciji i korupciji. Težnja za jednakošću i sudjelovanjem su dva lika ljudskog dostojanstva i ljudske slobode. Aktivno sudjelovanje u javnom životu i pridonositi općoj dobrobiti građana sraslo je s dostojanstvom ljudske osobe.

Kultura

Sva se ljudska aktivnost odvija unutar neke kulture i u interakciji s njom. Da bi se takva prikladna i odgovarajuća kultura oblikovala, potrebno je da se u tom založi čitav čovjek. Kultura je životno područje u kojem je čovjek neposredno konfrontiran s Evanđeljem.

Prirodni ljudski razvoj

Potpuno ljudsko razvijanje – razvoj svakog čovjeka i cijelog čovjeka, napose najpotrebnijeg i od društva odbačenog – u središtu je evangelizacije. Razvitak suvremene tehnike, odnosno razvitak civilizacije kojom gospodari tehnika, zahtijeva razmjerni razvitak moralnog života i etike. Međutim, izgleda da taj moralni i etički razvitak stalno zaostaje. Pitanje koje se postavlja je: čini li taj napredak ljudski život na zemlji u svim njegovim aspektima "čovječnijim"? Čini li ga "čovjeka dostojnijim"? Pod mnogim vidovima to se i događa, ali nažalost na mnogim područjima događa se nazadovanje. Puko gomilanje dobara i usluga nije dovoljno za ostvarenje ljudske sreće. Svi mogući izvori i potencijali što su stavljeni čovjeku na raspolaganje, ako nisu moralno usmjereni i upravljeni dobrobiti ljudskog roda, lako se okreću protiv samog čovjeka te ga ruše.

Opće dobro

Opće dobro tiče se života svih. Možemo ga definirati kao "skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastita savršenstva." Ono zahtjeva razboritost od svakoga, a još više od onih koji obnašaju službu vlasti. Društveni poredak i njegov razvitak moraju uvijek imati za cilj dobro osoba, jer red stvari treba podrediti osobnom redu. "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote!" (Mt 2, 27).