DESET TEMELJNIH NAČELA
KATOLIČKOGA SOCIJALNOG NAUKA

1. Središnja i determinantna točka svega društvenog nauka Crkve jest dostojanstvo i apsolutna vrijednost ljudske osobe, što se odnosi na čitava čovjeka i sve ljude. Ljudska osoba je uvijek cilj, nikada sredstvo. Ona je živa slika Božja. Ljudski život ima svetu i nepovredivu vrijednost od časa začeća do smrti.

2. Obitelj, jedna i nerazdvojiva, jest zajednica ljubavi u kojoj ljudsko biće raste i razvija se do potpune zrelosti. Po načelu supsidijarnosti, ona je prirodna zajednica koja prethodi svim drugima i nju treba pomagati da može ostvarivati svoju svrhu, te da ne bude zamjenjivana ili potiskivana u svojoj odgovornosti.

3. Načelo supsidijarnosti utemeljuje priznavanje autonomne funkcije tzv. posredničkih tijela, među kojima se odavna pojavljuje i kompleksan svijet volontarijata, dajući mjesta ne samo pluralizmu institucija nego omogućujući i pluralizam na polju obrazovanja, odgoja, zdravstva i asistencije. Država ne smije gušiti, nego, štoviše, mora pomagati organe na nižemu nivou da mogu ispunjavati svoje institucionalne svrhe: društvo ima uvijek prvenstvo pred državom.

4. Solidarnost, koja označava čvrsto opredjeljenje da se ostvaruje opće dobro, jedan je od stožera društvenoga nauka Crkve, koji se zbog toga i naziva solidarizam. Prema kršćanskom shvaćanju osoba se ostvaruje u zajednici. Danas se prema tome prosuđuju različiti pokreti, stranke i programi. Negiranje solidarnosti je pravi grijeh, koji može zadobiti i dimenzije socijalnog i strukturalnog grijeha. Osobito kršenje solidarnosti danas je lihvarstvo, privatno ili javno.

5. Na tom području sve više zadobiva povlaštenu vrijednost opredjeljenje za siromašne, koje je evanđeosko načelo i poradi toga obvezujuće kako za pojedince tako i za zajednicu. Politika, koja se shvaća kao proširena dimenzija ljubavi, za kršćanina treba biti prije svega zauzetost za siromašne.

6. Privatno vlasništvo ima posebnu ulogu unutar socijalnoga nauka Crkve. Ono se potvrđuje zbog dostojanstva ljudske osobe kao i zbog toga da bi učinilo djelotvornijom ljudsku djelatnost, ali treba biti izričito povezano s univerzalnom namjenom dobara; zbog toga ono ima socijalnu funkciju, ili, kao što veli papa Ivan Pavao II, ima socijalnu hipoteku. Privatno vlasništvo nastaje iz rada i prema radu treba težiti.

7. Višak što ga posjeduju pojedinci ili narodi ne pripada onima koji ga posjeduju, nego, prema naučavanju crkvenih otaca, siromašnima, bliskima i dalekima. Suvišak se ne mjeri po tome koliko nekome preostaje, nego prema tome koliko nedostaje drugima.

8. U proizvodnji dobara treba imati na umu prvenstvo čovjeka pred radom (sa svim posljedicama što ga to prvenstvo sa sobom donosi); prvenstvo rada pred kapitalom (s otvorenošću prema svim vrstama suvlasništva, su-upravljanja, radničkim dioničarstvom i sl.), prvenstvo osobe pred profitom i slobodnim tržištem. Ekonomijom treba efikasno upravljati, ali ne na račun solidarnosti. Očuvanje stvorenoga (okoliša, prirode) je granica koju ni jedna ljudska djelatnost ne smije prijeći.

9. U perspektivi autentične demokracije, svi trebaju biti dionici političkog života, iako na različite načine. Osobito kršćani ne smiju bili ravnodušni prema zajedničkim problemima. To od njih zahtjeva ljubav kao i krepost nade. Na tom zajedničkom području danas zauzima posebnu važnost problem informacije, čije djelovanje treba biti regulirano zakonom istine i objektivnosti i ublaženo stvarnim pluralizmom.

10. Danas, više nego ikada prije, socijalno pitanje dobiva važnost planetarne kategorije: nema ničega na svijetu što nema utjecaja na cijeli svijet. Bijeda i glad koji vladaju u zemljama trećega svijeta, velikim dijelom su posljedica našega egoizma i našega rasipanja. Zbog toga se od svih nas traži mentalitet obraćenja, primjenjujući također i različite načine borbe protiv iskorištavanja koja su danas na djelu, te stvaranje novih struktura koje će zamijeniti ove sadašnje, grješne. Solidarnost je novo ime mira.

Prevedeno iz:
Don Giordano FROSINI, vicario generale di Pistoia: Decalogo della dottrina sociale della chiesa, u SETTIMANA, br. 6, od 12. II. 1995. str. 4.