Socijalna akademija

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira

1. siječnja 2007.

1. Na početku nove godine želim uputiti vođama nacija, kao i svim muškarcima i ženama dobre volje, svoje želje mira. Upućujem ga napose svima koji su u žalosti ili trpe, svima koji su izloženi prijetnji nasilja i oružja, svima koji, prezreni u svom dostojanstvu, iščekuju ljudsko i društveno oslobođenje. Upućujem ga djeci, koja svojom nevinošću obogaćuju čovječanstvo dobrotom i nadom a svojom nas patnjom potiču da se svi usrdno zalažemo za pravdu i mir. Upravo sam razmišljajući o djeci, napose onoj čija je budućnost dovedena u pitanje zbog bešćutnog zlostavljanja i zloće odraslih, odlučio u prigodi Svjetskog dana mira pozornost svih usredotočiti na temu "Osoba, srce mira".

Uvjeren sam, naime, da kada se poštuje osobu tada se promiče mir, a kada se izgrađuje mir tada se stvaraju pretpostavke za istinski cjeloviti humanizam. Eto kako se utire put k vedrijoj budućnosti za nove naraštaje.

Osoba i mir: dar i zadatak
2. Sveto pismo kaže: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,27). Budući da je stvoren na Božju sliku, čovjek ima dostojanstvo osobe. On nije nešto, već netko. Kadar je upoznati sebe, posjedovati samoga sebe, slobodno se darivati i uspostaviti zajedništvo s drugim osobama. U isti mah svaka je osoba milošću pozvana na savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi i taj odgovor ne može dati nitko drugi doli on sam (1). Kada se stvari promatra iz te čudesne perspektive lako se može dokučiti kako je ljudskom biću povjeren zadatak da sve više ljubi i svijet privodi k sve većem savršenstvu, obnavljajući ga u pravednosti i miru. Na zapanjujuće jednostavan način Augustin uči: "Bog nas je stvorio bez nas ali nas bez nas neće spasiti" (2). Zato su sva ljudska bića dužna njegovati svijest o dvojakom aspektu dara i zadaće.

3. I mir je ujedno i dar i zadatak. Ako je točno da mir među pojedincima i narodima - ta sposobnost da žive jedni pored drugih i grade odnose temeljene na pravdi i solidarnosti - predstavlja zadaću kojoj se valja neprestance posvećivati, isto je tako, pa još i više, točno da je mir Božji dar. Mir je, naime, karakteristika Božjeg djelovanja, što se vidi kako u stvaranju uređena i skladnog svijeta tako i u otkupljenju ljudskog roda koji treba spas od nereda grijeha. Stvaranje i otkupljenje pružaju, dakle, ključ koji pomaže shvatiti smisao našega života na zemlji. Moj je časni prethodnik u svom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 5. listopada 1995. rekao kako "ne živimo u nerazumnom i besmislenom svijetu (...) postoji u njemu neka moralna logika koja rasvjetljuje ljudski život i omogućuje dijalog među ljudima i među narodima" (3).

Transcendentalna "gramatika", hoće reći sva ona pravila kojima se pojedinci trebaju voditi u svome djelovanju i na osnovu kojih se tkaju uzajamni odnosi što se temelje na pravdi i solidarnosti, upisana je u savjesti, u kojima se kao u nekom zrcalu odražava mudri Božji naum. Kao što sam nedavno imao priliku istaknuti, "mi vjerujemo da je u početku vječna Riječ, razum dakle, a ne iracionalnost" (4). Mir je, dakle, i zadatak koji od svakoga iziskuje osobni odgovor koji se podudara s Božjim naumom. Kriterij na kojem će se nadahnjivati taj odgovor mora jednostavno biti poštivanje te "gramatike" koju je u čovjekovo srce upisao njegov Stvoritelj.

U toj perspektivi, norme prirodnog prava nikako se ne smije promatrati kao izvana nametnute naredbe, gotovo kao nešto što koči čovjekovu slobodu. Naprotiv, valja ih svesrdno prigrliti kao poziv na vjerno ostvarivanje sveopćega Božjeg nauma upisanog u narav ljudskog bića. Vođeni tim normama, narodi - u okviru vlastitih kultura - mogu se približiti najvećem misteriju - misteriju Boga. Priznavanje i poštivanje prirodnog prava predstavljaju stoga i danas čvrsti temelj za dijalog između vjernika različitih religija, kao i između vjernika i samih nevjernika. To je zajednička dodirna točka pa samim tim i temeljna pretpostavka za istinski mir.

Pravo na život i vjersku slobodu
4. Dužnost poštivanja svakog ljudskog bića, u čijoj se naravi odražava Stvoriteljev lik, ima za posljedicu da nije dopušteno ophoditi se prema osobi kako se kome prohtije. Onaj koji raspolaže velikom političkom, tehnološkom i ekonomskom moći ne smije se njome koristiti da krši prava siromašnijih. Mir se, naime, temelji na poštivanju svih ljudi. Svjesna toga, Crkva je pobornica temeljnih prava svake osobe. Ona u prvom redu promiče i brani poštivanje života i vjerske slobode svakog pojedinca. Poštivanje prava na život u svim njegovim etapama predstavlja načelo od presudne važnosti: život je dar kojim čovjek ne može potpuno raspolagati. Slično tome, afirmiranjem prava na vjersku slobodu ljudsko se biće dovodi u vezu s nečim što ga natkriljuje, to jest s vrhunaravnim počelom pa zbog toga nije nipošto podložno ljudskoj samovolji. Pravo na život i slobodno ispovijedanje vlastite vjere u Boga nije u čovjekovoj moći. Mir zahtijeva da se jasno razgraniči što jest a što nije dano čovjeku na raspolaganje. Na taj će se način izbjeći neprihvatljiva zadiranja u onu baštinu vrijednosti koja je vlastita čovjeku kao takvom.

5. Što se tiče prava na život, dužni smo ukazati na mnogovrsna njegova kršenja u našemu društvu: uz žrtve oružanih sukoba, terorizma i raznih oblika nasilja, tu su i tihe žrtve onih koji umiru od gladi, kao i usmrćenih pobačajem, eksperimentiranjem na ljudskim zamecima i eutanazijom. Kako u svemu tome ne vidjeti napad na mir? Pobačaj i eksperimentiranje na ljudskim zamecima predstavljaju izravno nijekanje onog stava prihvaćanja prema drugome što je nužan preduvjet za uspostavu trajnih odnosa mira.

Što se, pak, tiče slobodnog izražavanja vlastite vjere, postoji jedan drugi zabrinjavajući znak pomanjkanja mira u svijetu. To su teškoće na koje kako kršćani tako i vjernici ostalih religija često nailaze u ostvarivanju prava na javno i slobodno ispovijedanje vlastitih vjerskih uvjerenja. Govoreći napose o kršćanima, moram sa žalošću istaknuti da ne samo da su ponekad u tome spriječeni, već su čak u nekim državama zbog svojih vjerskih uvjerenja i progonjeni. Dovoljno se u svezi s tim prisjetiti nedavnih tragičnih slučajeva okrutnog nasilja. Postoje režimi koji svima nameću jednu religiju, dok svjetovni režimi često ne potiču toliko nasilne progone, koliko sustavno izvrgavaju poruzi religiozna uvjerenja. I u jednom i u drugom slučaju ne poštuje se temeljno ljudsko pravo, što ima ozbiljne posljedice po miran suživot. Time se može samo promicati mentalitet i kulturu koji nikako ne pridonose miru.

Jednakost naravi svih osoba
6. U pozadini velikih napetosti koje prijete miru zacijelo se nalaze mnoge nepravedne nejednakosti koje su još uvijek tragično prisutne u svijetu. Među njima su osobito podmukle, s jedne strane, nejednakost u pristupu temeljnim dobrima, poput hrane, vode, krova nad glavom, zdravlja, a, s druge, trajno prisutne nejednakosti između muškarca i žene u ostvarivanju svojih temeljnih ljudskih prava.

Od temeljne je važnosti za izgradnju mira da se prizna temeljnu jednakost među osobama, koja proizlazi iz njihova vrhunaravnog dostojanstva. Jednakost na toj razini predstavlja, dakle, opće dobro svih ljudi upisano u onu prirodnu "gramatiku", koju se da razabrati iz božanskog nauma stvaranja. To se dobro ne može zanemariti ili prezreti a da to ne ostavi teške posljedice po mir koji se tako izlaže svakojakim opasnostima. Velike oskudice od kojih trpe mnoga pučanstva, poglavito na afričkom kontinentu, uzrokuju nasilne reakcije te predstavljaju stoga tešku povredu miru.

7. Slično tome, nedostatna pažnja prema položaju žene uzrok je raznih nestabilnosti u društvenoj zajednici. Mislim tu na izrabljivanje žena s kojima se postupa kao s predmetima, kao i na mnoge oblike nepoštivanja njihova dostojanstva. Mislim također - u drugom kontekstu - na antropološke poglede koji su se zadržali u nekim kulturama, gdje je žena još uvijek snažno podređena muškarčevoj samovolji, sa štetnim posljedicama po njezino dostojanstvo i po samo ostvarivanje temeljnih prava. Neka se nitko ne zavarava! Mira neće biti sve dok se ne prevladaju i ti oblici diskriminacije, jer oni štete osobnom dostojanstvu koje je Stvoritelj upisao u svako ljudsko biće (5).

"Ekologija mira"
8. Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Centesimus annus piše: "Bog je čovjeku dao ne samo zemlju, koju mora upotrebljavati poštujući izvornu nakanu po kojoj mu je darovana kao dobro; Bog je dao čovjeku i njega samog, te čovjek, stoga, mora poštivati naravnu i moralnu strukturu kojom je obdaren" (6). Odgovarajući na taj izazov, koji mu je Stvoritelj povjerio, čovjek, zajedno sa svojim bližnjima, može ostvariti svijet mira. Pored prirodne ekologije, postoji i ono što bismo mogli nazvati "ljudskom" ekologijom koja, pak, sa svoje strane traži "socijalnu" ekologiju na kojoj se valja temeljiti uređen društveni život.

To znači da čovječanstvo, ako mu je do mira, mora biti sve više svjesno postojeće povezanosti između prirodne ekologije, to jest očuvanja prirode, i ljudske ekologije. Iskustvo pokazuje da svako nepoštovanje okoliša nanosi štetu ljudskom suživotu i obrnuto. Iz toga se jasno vidi kako postoji neraskidiva povezanost između mira sa stvorenim svijetom i mira među ljudima. I jedno i drugo pretpostavljaju mir s Bogom. Pjesma-molitva svetoga Franje, poznata kao "Pjesma bratu Suncu", predstavlja divan i uvijek aktualan primjer te raznolike ekologije mira.

9. Koliko je uska povezanost između jedne i druge ekologije pomaže nam shvatiti sve veći problem opskrbe energijom. Ovih su se godina nove nacije s poletom upustile u industrijsku proizvodnju, što je dovelo do porasta njihovih energetskih potreba. To je izazvalo nezapamćeno natjecanje u traganju za raspoloživim izvorima energije. U međuvremenu neki su krajevi planeta još uvijek uvelike zaostali i njihov je razvoj praktički zakočen, a jedan od uzroka toga stanja je i porast cijena energije. Što će biti s tim ljudima? Kakav će ih razvoj odnosno nerazvijenost snaći u toj teškoj energetskoj oskudici? Do kakvih će nepravdi i protivština dovesti utrka za izvorima energije? I kako će na to odgovoriti oni koji su iz te utrke isključeni?

Ta pitanja jasno iznose na vidjelo kako je očuvanje prirode usko vezano uz potrebu da se među ljudima i narodima uspostave odnosi u kojima će se dužna pozornost posvetiti dostojanstvu osobe i koji će biti kadri zadovoljiti njihove istinske potrebe. Uništavanje okoliša, pogrešno i sebično korištenje prirodnih dobara, otimačina zemlje i njezinih izvora uzrok su razdora, sukoba i ratova upravo zato što su posljedica nehumanog poimanja razvoja. Naime, ako bi se razvoj ograničavao samo na tehničko-ekonomski aspekt, zapostavljajući pritom u potpunosti moralno-religijski vidik, to ne bi nikako bio humani razvoj te bi na kraju, budući da je jednostran, samo još više rasplamsao čovjekov poriv za razaranjem.

Ograničeni pogledi na čovjeka
10. Zato je prijeko potrebno, usprkos postojećim poteškoćama i međunarodnim napetostima, zalagati se za jednu ljudsku ekologiju koja će pospješiti rast "stabla mira". Da bi se u tome požnjeo uspjeh nužno se voditi pogledom na osobu koji neće biti zamućen ideološkim ili kulturnim predrasudama, odnosno političkim i ekonomskim interesima, koji potiču na mržnju i nasilje. Sasvim je razumljivo da pogledi na čovjeka variraju od kulture do kulture. Nedopustivo je, međutim, da se njeguju antropološka shvaćanja koja u sebi sadrže klice neprijateljstava i mržnje. Jednako su neprihvatljiva poimanja Boga koja potiču na nesnošljivost i nasilje prema drugima. Jedno treba jasno reći: rat u Božje ime je uvijek neprihvatljiv! Kada je određeno poimanje Boga povod zločinačkim činima, tada je to pokazatelj da je to shvaćanje već preraslo u ideologiju.

11. Danas, međutim, mir ne ugrožavaju samo sukobi između ograničenih pogleda na čovjeka, to jest između ideologija. Ugrožavaju ga, naime, isto tako ravnodušnost spram onoga što predstavlja istinsku čovjekovu narav. Mnogi naši suvremenici niječu postojanje jedne posebne ljudske naravi te tako širom otvaraju vrata najneobičnijim tumačenjima onoga što doista čini ljudsko biće. I tu je potrebno stvari izvesti na čistac: "slaba" vizija osobe, koja za sobom ostavlja široki prostor u koji lako nahrupe svakojaka, pa čak i najčudnija, poimanja osobe, samo naizgled promiče mir. U stvarnosti ona priječi istinski dijalog i utire put samovolji vlastodržaca, te na kraju samu osobu ostavlja nezaštićenu pa ona, uslijed svega toga, postaje laki plijen tlačitelja i nasilnika.

Ljudska prava i međunarodne organizacije
12. Istinski i trajni mir pretpostavlja poštivanje ljudskih prava. No, ako se ta prava temelje na slabom shvaćanju osobe, zar neće time i ona sama oslabiti? Tu se jasno vidi koliko je relativističko poimanje osobe krajnje neprimjereno kada treba opravdati i stati u obranu čovjekovih prava. Teškoća je tu više no očita: prava se predlažu kao nešto apsolutno, no temelj na kojem ona počivaju tek je relativan. Treba li se onda čuditi što, s obzirom na "neugodne" zahtjeve koje postavlja ovo ili ono pravo, ima onih koji ih pobijaju ili ih naprosto odlučuju zanemarivati?

Samo ukoliko su ukorijenjena u objektivne zahtjeve naravi koju je Stvoritelj dao čovjeku, prava koja mu se pripisuju mogu se potvrditi bez straha da će ih itko moći opovrgnuti. Samo se po sebi, zato, razumije da ljudska prava za sobom povlače odgovarajuće dužnosti. Mahatma Gandhi na ovaj je način to mudro sažeo: "Ganges prava spušta se s Himalaje dužnosti". U te se temeljne pretpostavke mora unijeti jasnoću ako se želi obraniti ljudska prava, koja su danas izložena stalnim napadima. Bez te jasnoće sam će se izraz "ljudska prava" odnositi na međusobno potpuno različite subjekte: za jedne će osobu resiti trajno dostojanstvo i prava koja će vrijediti uvijek, posvuda i za svakog pojedinca, dok će za druge osobno dostojanstvo biti nešto promjenjivo, a osobna prava ovisiti o njihovu sadržaju, kao i vremenu i okolnostima.

13. Na obranu ljudskih prava neprestano pozivaju međunarodna tijela i, na poseban način, Organizacija ujedinjenih naroda, koja je svojom Općom deklaracijom iz 1948. postavila kao temeljni zadatak promicanje ljudskih prava. Na tu se deklaraciju gleda kao na neku vrstu moralne obaveze koju je preuzelo čitavo čovječanstvo. Ima u tome velike istine. Osobito ako se prava opisana u toj deklaraciji smatra nečim što nema svoj temelj u odluci koju su odobrili ljudi na nekom svom zborovanju, već u samoj čovjekovoj naravi i njegovu neotuđivom dostojanstvu osobe koju je stvorio Bog. Važno je, zato, da međunarodna tijela ne izgube iz vida prirodni temelj ljudskih prava. To će ih očuvati od opasnosti, koja nažalost uvijek prijeti, da se malo po malo tim pravima prida tek pozitivističko tumačenje. Ako bi se to dogodilo međunarodna bi tijela izgubila potrebni autoritet za ostvarivanje uloge branitelja temeljnih prava osobe i naroda, a to je upravo i smisao njihova postojanja i djelovanja.

Međunarodno humanitarno pravo i nacionalna zakonodavstva
14. Polazeći od svijesti da postoje neotuđiva ljudska prava povezana s našom zajedničkom ljudskom naravi stvoreno je međunarodno humanitarno pravo, kojeg su se države dužne pridržavati i u slučaju rata. To, nažalost, nije naišlo na dosljednu primjenu u nekim nedavnim ratnim prilikama, a o onima iz prošlosti da i ne govorimo. To se, primjerice, vidi na slučaju sukoba koji se prije nekoliko mjeseci vodio u južnom Libanonu, gdje je sustavno kršena obveza da se zaštiti i pruži pomoć nevinim žrtvama te da se izbjegne da civilno pučanstvo bude uključeno u sukob. Žalosne prilike u Libanonu i novi oblik sukoba, napose od kada su teroristi počeli pribjegavati do sada nepoznatim oblicima nasilja, zahtijevaju da međunarodna zajednica ponovno potvrdi međunarodno humanitarno pravo i primjenjuje ga na sve današnje situacije ratnog sukoba, uključujući i one koje nisu predviđene u važećemu međunarodnom pravu. Nadalje, bič terorizma zahtijeva dublje promišljanje o etičkim granicama kojih se valja pridržavati pri korištenju suvremenih metoda jamčenja nacionalne sigurnosti. Sve se češće, naime, rat ne najavljuje, napose kada ih započinju terorističke skupine odlučne postići svoje ciljeve pod bilo koju cijenu.

S obzirom na zabrinjavajuće događaje iz proteklih godina, države moraju prepoznati potrebu donošenja jasnijih pravila, zahvaljujući kojima će se moći učinkovito oduprijeti tom pogibeljnom zastranjenju kojem smo svjedoci. Rat uvijek predstavlja neuspjeh za međunarodnu zajednicu i težak gubitak za čovječanstvo. Kada, usprkos svim naporima, ovaj ipak izbije, potrebno je očuvati bar temeljna načela humanosti i vrijednosti na kojima počiva svaki suživot. Isto tako valja utvrditi pravila ponašanja tako da se štete svedu na najmanju moguću mjeru te se ublaže patnje civila i svih žrtava sukoba (7).

15. Drugi problem koji pobuđuje veliki nemir predstavlja želja, izražena od strane nekih država, da si priskrbe nuklearno naoružanje. To je još više pridonijelo širenju ozračja nesigurnosti i straha zbog moguće atomske katastrofe. Vratili smo se desetljeća unatrag, onim tjeskobama koje su tištile ljude tijekom razdoblja takozvanog "hladnog rata". Kada je ono završilo ljudi su se nadali kako je atomska opasnost jednom zauvijek otklonjena i da će čovječanstvo moći konačno odahnuti od olakšanja. Koliko je samo aktualna, u vezi s tim, opomena Drugoga vatikanskog koncila: "Svaki ratni čin koji ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom bez razlike jest zločin protiv Boga i protiv samoga čovjeka, što treba odlučno i bez oklijevanja osuditi" (8). Nažalost, prijeteći se oblaci nastavljaju nadvijati nad obzor čovječanstva. Put k osiguravanju budućnosti mira ne predstavljaju samo međunarodni ugovori za neširenje nuklearnog oružja, već također odlučna zauzetost oko njegova smanjivanja i definitivnog uklanjanja. Neka se učini sve da se, putem pregovora, prispije ostvarenju tih ciljeva! U pitanju je sama budućnost ljudske obitelji!

Crkva kao čuvarica transcendentnosti osobe
16. Želim, na kraju, uputiti hitni apel Božjem narodu: neka svaki kršćanin zna da je pozvan biti neumorni mirotvorac i odvažni branitelj dostojanstva osobe i njezinih neotuđivih prava. Zahvalan Gospodinu što ga je pozvao da pripada njegovoj Crkvi koja je, u svijetu, "znak i ujedno čuvar transcendentnosti osobe" (9), kršćanin će neumorno od njega ponizno moliti temeljno dobro mira koje ima toliku važnost u životu svakog čovjeka. On će uz to biti ponosan što može služiti miru s velikodušnom predanošću, izlazeći ususret braći, napose onoj koja ne samo da grcaju u siromaštvu i oskudici, već su lišena i toga dragocjenog dobra. Isus nam je objavio da "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8) i da je najveći poziv svake osobe ljubav. U Kristu možemo pronaći uzvišene razloge zbog kojih moramo postati nepokolebljivi pobornici ljudskoga dostojanstva i hrabri graditelji mira.

17. Neka zato svaki vjernik pruži svoj nezaobilazni doprinos promicanju istinskoga cjelovitog humanizma, sukladno učenjima enciklika Populorum progressio i Sollicitudo rei socialis, čiju se 40. odnosno 20. obljetnicu pripremamo proslaviti ove godine. Kraljici mira, Majci Isusa Krista koji je "mir naš" (Ef 2,14) povjeravam svoju ustrajnu molitvu za čitavo čovječanstvo na početku ove 2007. godine u koju upravljamo pogled ispunjen nadom, usprkos opasnostima i problemima kojima smo okruženi. Neka nam Marija u svome Sinu pokaže put mira i prosvijetli nam oči tako da uzmognemo prepoznati njegovo lice u licu svake osobe, koja je srce mira!

Iz Vatikana, 8. prosinca 2006.

Benedikt XVI.

Bilješke

(1) Usp. Katekizam Katoličke crkve, 357.
(2) Sermo 169, 11, 13: PL 38, 923.
(3) Br. 3.
(4) Homilija na poljani Islinger, Regensburg, 12. rujna 2006.
(5) Usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke crkve o suradnji muškarca i žene u Crkvi i svijetu, 31. svibnja 2004., 15-16.
(6) Br. 38.
(7) U vezi s tim Katekizam Katoličke crkve donosi vrlo stroge i jasne kriterije: usp. br. 2307-2317.
(8) Past. konst. Gaudium et spes, 80.
(9) Isto, 76.



		Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 1. siječnja 2007. 1. Na početku nove godine želim uputiti vođama nacija, kao i svim muškarcima i ženama dobre volje, svoje želje mira. Upućujem ga napose svima koji su u žalosti ili trpe, svima koji su izloženi prijetnji nasilja i oružja, svima koji, prezreni u svom dostojanstvu, iščekuju ljudsko i društveno oslobođenje. Upućujem ga djeci, koja svojom nevinošću obogaćuju čovječanstvo dobrotom i nadom a svojom nas patnjom potiču da se svi usrdno zalažemo za pravdu i mir. Upravo sam razmišljajući o djeci, napose onoj čija je budućnost dovedena u pitanje zbog bešćutnog zlostavljanja i zloće odraslih, odlučio u prigodi Svjetskog dana mira pozornost svih usredotočiti na temu "Osoba, srce mira". Uvjeren sam, naime, da kada se poštuje osobu tada se promiče mir, a kada se izgrađuje mir tada se stvaraju pretpostavke za istinski cjeloviti humanizam. Eto kako se utire put k vedrijoj budućnosti za nove naraštaje. Osoba i mir: dar i zadatak 2. Sveto pismo kaže: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,27). Budući da je stvoren na Božju sliku, čovjek ima dostojanstvo osobe. On nije nešto, već netko. Kadar je upoznati sebe, posjedovati samoga sebe, slobodno se darivati i uspostaviti zajedništvo s drugim osobama. U isti mah svaka je osoba milošću pozvana na savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi i taj odgovor ne može dati nitko drugi doli on sam (1). Kada se stvari promatra iz te čudesne perspektive lako se može dokučiti kako je ljudskom biću povjeren zadatak da sve više ljubi i svijet privodi k sve većem savršenstvu, obnavljajući ga u pravednosti i miru. Na zapanjujuće jednostavan način Augustin uči: "Bog nas je stvorio bez nas ali nas bez nas neće spasiti" (2). Zato su sva ljudska bića dužna njegovati svijest o dvojakom aspektu dara i zadaće. 3. I mir je ujedno i dar i zadatak. Ako je točno da mir među pojedincima i narodima - ta sposobnost da žive jedni pored drugih i grade odnose temeljene na pravdi i solidarnosti - predstavlja zadaću kojoj se valja neprestance posvećivati, isto je tako, pa još i više, točno da je mir Božji dar. Mir je, naime, karakteristika Božjeg djelovanja, što se vidi kako u stvaranju uređena i skladnog svijeta tako i u otkupljenju ljudskog roda koji treba spas od nereda grijeha. Stvaranje i otkupljenje pružaju, dakle, ključ koji pomaže shvatiti smisao našega života na zemlji. Moj je časni prethodnik u svom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 5. listopada 1995. rekao kako "ne živimo u nerazumnom i besmislenom svijetu (...) postoji u njemu neka moralna logika koja rasvjetljuje ljudski život i omogućuje dijalog među ljudima i među narodima" (3). Transcendentalna "gramatika", hoće reći sva ona pravila kojima se pojedinci trebaju voditi u svome djelovanju i na osnovu kojih se tkaju uzajamni odnosi što se temelje na pravdi i solidarnosti, upisana je u savjesti, u kojima se kao u nekom zrcalu odražava mudri Božji naum. Kao što sam nedavno imao priliku istaknuti, "mi vjerujemo da je u početku vječna Riječ, razum dakle, a ne iracionalnost" (4). Mir je, dakle, i zadatak koji od svakoga iziskuje osobni odgovor koji se podudara s Božjim naumom. Kriterij na kojem će se nadahnjivati taj odgovor mora jednostavno biti poštivanje te "gramatike" koju je u čovjekovo srce upisao njegov Stvoritelj. U toj perspektivi, norme prirodnog prava nikako se ne smije promatrati kao izvana nametnute naredbe, gotovo kao nešto što koči čovjekovu slobodu. Naprotiv, valja ih svesrdno prigrliti kao poziv na vjerno ostvarivanje sveopćega Božjeg nauma upisanog u narav ljudskog bića. Vođeni tim normama, narodi - u okviru vlastitih kultura - mogu se približiti najvećem misteriju - misteriju Boga. Priznavanje i poštivanje prirodnog prava predstavljaju stoga i danas čvrsti temelj za dijalog između vjernika različitih religija, kao i između vjernika i samih nevjernika. To je zajednička dodirna točka pa samim tim i temeljna pretpostavka za istinski mir. Pravo na život i vjersku slobodu 4. Dužnost poštivanja svakog ljudskog bića, u čijoj se naravi odražava Stvoriteljev lik, ima za posljedicu da nije dopušteno ophoditi se prema osobi kako se kome prohtije. Onaj koji raspolaže velikom političkom, tehnološkom i ekonomskom moći ne smije se njome koristiti da krši prava siromašnijih. Mir se, naime, temelji na poštivanju svih ljudi. Svjesna toga, Crkva je pobornica temeljnih prava svake osobe. Ona u prvom redu promiče i brani poštivanje života i vjerske slobode svakog pojedinca. Poštivanje prava na život u svim njegovim etapama predstavlja načelo od presudne važnosti: život je dar kojim čovjek ne može potpuno raspolagati. Slično tome, afirmiranjem prava na vjersku slobodu ljudsko se biće dovodi u vezu s nečim što ga natkriljuje, to jest s vrhunaravnim počelom pa zbog toga nije nipošto podložno ljudskoj samovolji. Pravo na život i slobodno ispovijedanje vlastite vjere u Boga nije u čovjekovoj moći. Mir zahtijeva da se jasno razgraniči što jest a što nije dano čovjeku na raspolaganje. Na taj će se način izbjeći neprihvatljiva zadiranja u onu baštinu vrijednosti koja je vlastita čovjeku kao takvom. 5. Što se tiče prava na život, dužni smo ukazati na mnogovrsna njegova kršenja u našemu društvu: uz žrtve oružanih sukoba, terorizma i raznih oblika nasilja, tu su i tihe žrtve onih koji umiru od gladi, kao i usmrćenih pobačajem, eksperimentiranjem na ljudskim zamecima i eutanazijom. Kako u svemu tome ne vidjeti napad na mir? Pobačaj i eksperimentiranje na ljudskim zamecima predstavljaju izravno nijekanje onog stava prihvaćanja prema drugome što je nužan preduvjet za uspostavu trajnih odnosa mira. Što se, pak, tiče slobodnog izražavanja vlastite vjere, postoji jedan drugi zabrinjavajući znak pomanjkanja mira u svijetu. To su teškoće na koje kako kršćani tako i vjernici ostalih religija često nailaze u ostvarivanju prava na javno i slobodno ispovijedanje vlastitih vjerskih uvjerenja. Govoreći napose o kršćanima, moram sa žalošću istaknuti da ne samo da su ponekad u tome spriječeni, već su čak u nekim državama zbog svojih vjerskih uvjerenja i progonjeni. Dovoljno se u svezi s tim prisjetiti nedavnih tragičnih slučajeva okrutnog nasilja. Postoje režimi koji svima nameću jednu religiju, dok svjetovni režimi često ne potiču toliko nasilne progone, koliko sustavno izvrgavaju poruzi religiozna uvjerenja. I u jednom i u drugom slučaju ne poštuje se temeljno ljudsko pravo, što ima ozbiljne posljedice po miran suživot. Time se može samo promicati mentalitet i kulturu koji nikako ne pridonose miru. Jednakost naravi svih osoba 6. U pozadini velikih napetosti koje prijete miru zacijelo se nalaze mnoge nepravedne nejednakosti koje su još uvijek tragično prisutne u svijetu. Među njima su osobito podmukle, s jedne strane, nejednakost u pristupu temeljnim dobrima, poput hrane, vode, krova nad glavom, zdravlja, a, s druge, trajno prisutne nejednakosti između muškarca i žene u ostvarivanju svojih temeljnih ljudskih prava. Od temeljne je važnosti za izgradnju mira da se prizna temeljnu jednakost među osobama, koja proizlazi iz njihova vrhunaravnog dostojanstva. Jednakost na toj razini predstavlja, dakle, opće dobro svih ljudi upisano u onu prirodnu "gramatiku", koju se da razabrati iz božanskog nauma stvaranja. To se dobro ne može zanemariti ili prezreti a da to ne ostavi teške posljedice po mir koji se tako izlaže svakojakim opasnostima. Velike oskudice od kojih trpe mnoga pučanstva, poglavito na afričkom kontinentu, uzrokuju nasilne reakcije te predstavljaju stoga tešku povredu miru. 7. Slično tome, nedostatna pažnja prema položaju žene uzrok je raznih nestabilnosti u društvenoj zajednici. Mislim tu na izrabljivanje žena s kojima se postupa kao s predmetima, kao i na mnoge oblike nepoštivanja njihova dostojanstva. Mislim također - u drugom kontekstu - na antropološke poglede koji su se zadržali u nekim kulturama, gdje je žena još uvijek snažno podređena muškarčevoj samovolji, sa štetnim posljedicama po njezino dostojanstvo i po samo ostvarivanje temeljnih prava. Neka se nitko ne zavarava! Mira neće biti sve dok se ne prevladaju i ti oblici diskriminacije, jer oni štete osobnom dostojanstvu koje je Stvoritelj upisao u svako ljudsko biće (5). "Ekologija mira" 8. Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Centesimus annus piše: "Bog je čovjeku dao ne samo zemlju, koju mora upotrebljavati poštujući izvornu nakanu po kojoj mu je darovana kao dobro; Bog je dao čovjeku i njega samog, te čovjek, stoga, mora poštivati naravnu i moralnu strukturu kojom je obdaren" (6). Odgovarajući na taj izazov, koji mu je Stvoritelj povjerio, čovjek, zajedno sa svojim bližnjima, može ostvariti svijet mira. Pored prirodne ekologije, postoji i ono što bismo mogli nazvati "ljudskom" ekologijom koja, pak, sa svoje strane traži "socijalnu" ekologiju na kojoj se valja temeljiti uređen društveni život. To znači da čovječanstvo, ako mu je do mira, mora biti sve više svjesno postojeće povezanosti između prirodne ekologije, to jest očuvanja prirode, i ljudske ekologije. Iskustvo pokazuje da svako nepoštovanje okoliša nanosi štetu ljudskom suživotu i obrnuto. Iz toga se jasno vidi kako postoji neraskidiva povezanost između mira sa stvorenim svijetom i mira među ljudima. I jedno i drugo pretpostavljaju mir s Bogom. Pjesma-molitva svetoga Franje, poznata kao "Pjesma bratu Suncu", predstavlja divan i uvijek aktualan primjer te raznolike ekologije mira. 9. Koliko je uska povezanost između jedne i druge ekologije pomaže nam shvatiti sve veći problem opskrbe energijom. Ovih su se godina nove nacije s poletom upustile u industrijsku proizvodnju, što je dovelo do porasta njihovih energetskih potreba. To je izazvalo nezapamćeno natjecanje u traganju za raspoloživim izvorima energije. U međuvremenu neki su krajevi planeta još uvijek uvelike zaostali i njihov je razvoj praktički zakočen, a jedan od uzroka toga stanja je i porast cijena energije. Što će biti s tim ljudima? Kakav će ih razvoj odnosno nerazvijenost snaći u toj teškoj energetskoj oskudici? Do kakvih će nepravdi i protivština dovesti utrka za izvorima energije? I kako će na to odgovoriti oni koji su iz te utrke isključeni? Ta pitanja jasno iznose na vidjelo kako je očuvanje prirode usko vezano uz potrebu da se među ljudima i narodima uspostave odnosi u kojima će se dužna pozornost posvetiti dostojanstvu osobe i koji će biti kadri zadovoljiti njihove istinske potrebe. Uništavanje okoliša, pogrešno i sebično korištenje prirodnih dobara, otimačina zemlje i njezinih izvora uzrok su razdora, sukoba i ratova upravo zato što su posljedica nehumanog poimanja razvoja. Naime, ako bi se razvoj ograničavao samo na tehničko-ekonomski aspekt, zapostavljajući pritom u potpunosti moralno-religijski vidik, to ne bi nikako bio humani razvoj te bi na kraju, budući da je jednostran, samo još više rasplamsao čovjekov poriv za razaranjem. Ograničeni pogledi na čovjeka 10. Zato je prijeko potrebno, usprkos postojećim poteškoćama i međunarodnim napetostima, zalagati se za jednu ljudsku ekologiju koja će pospješiti rast "stabla mira". Da bi se u tome požnjeo uspjeh nužno se voditi pogledom na osobu koji neće biti zamućen ideološkim ili kulturnim predrasudama, odnosno političkim i ekonomskim interesima, koji potiču na mržnju i nasilje. Sasvim je razumljivo da pogledi na čovjeka variraju od kulture do kulture. Nedopustivo je, međutim, da se njeguju antropološka shvaćanja koja u sebi sadrže klice neprijateljstava i mržnje. Jednako su neprihvatljiva poimanja Boga koja potiču na nesnošljivost i nasilje prema drugima. Jedno treba jasno reći: rat u Božje ime je uvijek neprihvatljiv! Kada je određeno poimanje Boga povod zločinačkim činima, tada je to pokazatelj da je to shvaćanje već preraslo u ideologiju. 11. Danas, međutim, mir ne ugrožavaju samo sukobi između ograničenih pogleda na čovjeka, to jest između ideologija. Ugrožavaju ga, naime, isto tako ravnodušnost spram onoga što predstavlja istinsku čovjekovu narav. Mnogi naši suvremenici niječu postojanje jedne posebne ljudske naravi te tako širom otvaraju vrata najneobičnijim tumačenjima onoga što doista čini ljudsko biće. I tu je potrebno stvari izvesti na čistac: "slaba" vizija osobe, koja za sobom ostavlja široki prostor u koji lako nahrupe svakojaka, pa čak i najčudnija, poimanja osobe, samo naizgled promiče mir. U stvarnosti ona priječi istinski dijalog i utire put samovolji vlastodržaca, te na kraju samu osobu ostavlja nezaštićenu pa ona, uslijed svega toga, postaje laki plijen tlačitelja i nasilnika. Ljudska prava i međunarodne organizacije 12. Istinski i trajni mir pretpostavlja poštivanje ljudskih prava. No, ako se ta prava temelje na slabom shvaćanju osobe, zar neće time i ona sama oslabiti? Tu se jasno vidi koliko je relativističko poimanje osobe krajnje neprimjereno kada treba opravdati i stati u obranu čovjekovih prava. Teškoća je tu više no očita: prava se predlažu kao nešto apsolutno, no temelj na kojem ona počivaju tek je relativan. Treba li se onda čuditi što, s obzirom na "neugodne" zahtjeve koje postavlja ovo ili ono pravo, ima onih koji ih pobijaju ili ih naprosto odlučuju zanemarivati? Samo ukoliko su ukorijenjena u objektivne zahtjeve naravi koju je Stvoritelj dao čovjeku, prava koja mu se pripisuju mogu se potvrditi bez straha da će ih itko moći opovrgnuti. Samo se po sebi, zato, razumije da ljudska prava za sobom povlače odgovarajuće dužnosti. Mahatma Gandhi na ovaj je način to mudro sažeo: "Ganges prava spušta se s Himalaje dužnosti". U te se temeljne pretpostavke mora unijeti jasnoću ako se želi obraniti ljudska prava, koja su danas izložena stalnim napadima. Bez te jasnoće sam će se izraz "ljudska prava" odnositi na međusobno potpuno različite subjekte: za jedne će osobu resiti trajno dostojanstvo i prava koja će vrijediti uvijek, posvuda i za svakog pojedinca, dok će za druge osobno dostojanstvo biti nešto promjenjivo, a osobna prava ovisiti o njihovu sadržaju, kao i vremenu i okolnostima. 13. Na obranu ljudskih prava neprestano pozivaju međunarodna tijela i, na poseban način, Organizacija ujedinjenih naroda, koja je svojom Općom deklaracijom iz 1948. postavila kao temeljni zadatak promicanje ljudskih prava. Na tu se deklaraciju gleda kao na neku vrstu moralne obaveze koju je preuzelo čitavo čovječanstvo. Ima u tome velike istine. Osobito ako se prava opisana u toj deklaraciji smatra nečim što nema svoj temelj u odluci koju su odobrili ljudi na nekom svom zborovanju, već u samoj čovjekovoj naravi i njegovu neotuđivom dostojanstvu osobe koju je stvorio Bog. Važno je, zato, da međunarodna tijela ne izgube iz vida prirodni temelj ljudskih prava. To će ih očuvati od opasnosti, koja nažalost uvijek prijeti, da se malo po malo tim pravima prida tek pozitivističko tumačenje. Ako bi se to dogodilo međunarodna bi tijela izgubila potrebni autoritet za ostvarivanje uloge branitelja temeljnih prava osobe i naroda, a to je upravo i smisao njihova postojanja i djelovanja. Međunarodno humanitarno pravo i nacionalna zakonodavstva 14. Polazeći od svijesti da postoje neotuđiva ljudska prava povezana s našom zajedničkom ljudskom naravi stvoreno je međunarodno humanitarno pravo, kojeg su se države dužne pridržavati i u slučaju rata. To, nažalost, nije naišlo na dosljednu primjenu u nekim nedavnim ratnim prilikama, a o onima iz prošlosti da i ne govorimo. To se, primjerice, vidi na slučaju sukoba koji se prije nekoliko mjeseci vodio u južnom Libanonu, gdje je sustavno kršena obveza da se zaštiti i pruži pomoć nevinim žrtvama te da se izbjegne da civilno pučanstvo bude uključeno u sukob. Žalosne prilike u Libanonu i novi oblik sukoba, napose od kada su teroristi počeli pribjegavati do sada nepoznatim oblicima nasilja, zahtijevaju da međunarodna zajednica ponovno potvrdi međunarodno humanitarno pravo i primjenjuje ga na sve današnje situacije ratnog sukoba, uključujući i one koje nisu predviđene u važećemu međunarodnom pravu. Nadalje, bič terorizma zahtijeva dublje promišljanje o etičkim granicama kojih se valja pridržavati pri korištenju suvremenih metoda jamčenja nacionalne sigurnosti. Sve se češće, naime, rat ne najavljuje, napose kada ih započinju terorističke skupine odlučne postići svoje ciljeve pod bilo koju cijenu. S obzirom na zabrinjavajuće događaje iz proteklih godina, države moraju prepoznati potrebu donošenja jasnijih pravila, zahvaljujući kojima će se moći učinkovito oduprijeti tom pogibeljnom zastranjenju kojem smo svjedoci. Rat uvijek predstavlja neuspjeh za međunarodnu zajednicu i težak gubitak za čovječanstvo. Kada, usprkos svim naporima, ovaj ipak izbije, potrebno je očuvati bar temeljna načela humanosti i vrijednosti na kojima počiva svaki suživot. Isto tako valja utvrditi pravila ponašanja tako da se štete svedu na najmanju moguću mjeru te se ublaže patnje civila i svih žrtava sukoba (7). 15. Drugi problem koji pobuđuje veliki nemir predstavlja želja, izražena od strane nekih država, da si priskrbe nuklearno naoružanje. To je još više pridonijelo širenju ozračja nesigurnosti i straha zbog moguće atomske katastrofe. Vratili smo se desetljeća unatrag, onim tjeskobama koje su tištile ljude tijekom razdoblja takozvanog "hladnog rata". Kada je ono završilo ljudi su se nadali kako je atomska opasnost jednom zauvijek otklonjena i da će čovječanstvo moći konačno odahnuti od olakšanja. Koliko je samo aktualna, u vezi s tim, opomena Drugoga vatikanskog koncila: "Svaki ratni čin koji ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom bez razlike jest zločin protiv Boga i protiv samoga čovjeka, što treba odlučno i bez oklijevanja osuditi" (8). Nažalost, prijeteći se oblaci nastavljaju nadvijati nad obzor čovječanstva. Put k osiguravanju budućnosti mira ne predstavljaju samo međunarodni ugovori za neširenje nuklearnog oružja, već također odlučna zauzetost oko njegova smanjivanja i definitivnog uklanjanja. Neka se učini sve da se, putem pregovora, prispije ostvarenju tih ciljeva! U pitanju je sama budućnost ljudske obitelji! Crkva kao čuvarica transcendentnosti osobe 16. Želim, na kraju, uputiti hitni apel Božjem narodu: neka svaki kršćanin zna da je pozvan biti neumorni mirotvorac i odvažni branitelj dostojanstva osobe i njezinih neotuđivih prava. Zahvalan Gospodinu što ga je pozvao da pripada njegovoj Crkvi koja je, u svijetu, "znak i ujedno čuvar transcendentnosti osobe" (9), kršćanin će neumorno od njega ponizno moliti temeljno dobro mira koje ima toliku važnost u životu svakog čovjeka. On će uz to biti ponosan što može služiti miru s velikodušnom predanošću, izlazeći ususret braći, napose onoj koja ne samo da grcaju u siromaštvu i oskudici, već su lišena i toga dragocjenog dobra. Isus nam je objavio da "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8) i da je najveći poziv svake osobe ljubav. U Kristu možemo pronaći uzvišene razloge zbog kojih moramo postati nepokolebljivi pobornici ljudskoga dostojanstva i hrabri graditelji mira. 17. Neka zato svaki vjernik pruži svoj nezaobilazni doprinos promicanju istinskoga cjelovitog humanizma, sukladno učenjima enciklika Populorum progressio i Sollicitudo rei socialis, čiju se 40. odnosno 20. obljetnicu pripremamo proslaviti ove godine. Kraljici mira, Majci Isusa Krista koji je "mir naš" (Ef 2,14) povjeravam svoju ustrajnu molitvu za čitavo čovječanstvo na početku ove 2007. godine u koju upravljamo pogled ispunjen nadom, usprkos opasnostima i problemima kojima smo okruženi. Neka nam Marija u svome Sinu pokaže put mira i prosvijetli nam oči tako da uzmognemo prepoznati njegovo lice u licu svake osobe, koja je srce mira! Iz Vatikana, 8. prosinca 2006. Benedikt XVI. Bilješke (1) Usp. Katekizam Katoličke crkve, 357. (2) Sermo 169, 11, 13: PL 38, 923. (3) Br. 3. (4) Homilija na poljani Islinger, Regensburg, 12. rujna 2006. (5) Usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke crkve o suradnji muškarca i žene u Crkvi i svijetu, 31. svibnja 2004., 15-16. (6) Br. 38. (7) U vezi s tim Katekizam Katoličke crkve donosi vrlo stroge i jasne kriterije: usp. br. 2307-2317. (8) Past. konst. Gaudium et spes, 80. (9) Isto, 76.
POČETNA

O NAMA

STATUT

SOCIJALNI NAUK CRKVE

IZDANJA

LINKOVI

KONTAKT

PISMOHRANA