IVAN PAVAO II.
16.X.1978. - 2.IV.2005.

Nakon kratkotrajna pontifikata od trideset i tri dana pape Ivana Pavla I. izabran je papom Poljak Karol Wojtyla - Ivan Pavao II. Vrlo brzo pružila se prilika da iznese neka svoja gledišta. Tri mjeseca nakon preuzimanja papinske službe održao je u Puebli (Meksiko) 28. I. 1979. govor na otvorenju III. Opće konferencije latinskoameričkih episkopata (CELAM: Rio de Janeiro, Medellin, Puebla). Tu je osobito naglasio kako središte evangelizacije mora biti osoba Isusa Krista, pozivajući se pritom i na Pavla VI. Kako se u to vrijeme širila po Latinskoj Americi tzv. "teologija oslobođenja", Ivan Pavao II. je dao neka upozorenja: mora se iznositi evanđeoski nauk i cjelovita istina o čovjeku te čuvati povjerenje u institucionalnu Crkvu i njezin društveni nauk, ali u isto vrijeme i braniti ljudska prava i boriti se protiv tlačenja i mučenja. On ističe vezu između evangelizacije i promaknuća čovjeka, potvrđujući gledište koje je o tome iznijela Biskupska sinoda u Rimu 1971. godine. Prihvaća pojam "oslobođenja" u vjerskom i socijalnom pogledu, ali mu treba dati ispravan sadržaj. Nekoliko godina kasnije Zbor za nauk vjere će izdati dva posebna dokumenta o "teologiji oslobođenja".
Malo više od mjesec dana nakon govora u Puebli izdat će svoju prvu encikliku "Otkupitelj čovjeka" (Redemptor hominis). Tu dolazi do izražaja kršćanski personalizam Ivana Pavla II. Svaki je čovjek "od začeća" u osobnom odnosu s Isusom Kristom (13), čovjek je "prvi i temeljni put Crkve" (14). Dokument je pretežno vjerske naravi, ali sadrži i socijalne elemente. Osuđuje potrošački mentalitet i preveliku težnju za "imati" umjesto "biti". Papa ističe "primat etike pred tehnikom, primat osobe pred stvarima, uzvišenost duha nad materijom" (16). Posebice naglašava ljudsku solidarnost, o kojoj će kasnije češće govoriti. Zalaže se za OUN, za ljudska prava, ističući kako nije dovoljno da ona budu osigurana samo na papiru te kaže da "narod treba da bude gospodar svoje sudbine" (17).
Kad je u Organizaciji ujedinjenih naroda bila rasprava o razvoju, Ivan Pavao II. joj je uputio svoju poruku (25. VIII. 1980.), koju je čitao kardinal Gantin, predsjednik Papinske komisije "Pravda i Mir". U poruci Papa je ponovio prijedlog koji je već iznio Pavao VI., naime da bi razvijene zemlje izdvajale 1% bruto narodnog proizvoda u korist nerazvijenih zemalja. Imajući pred očima cijelo čovječanstvo, Papa osuđuje nepravednu raspodjelu dobara i ujedno podsjeća na dužnost štednje energije i sirovina. Treba gledati daleko, ali za to je potrebno ťobraćenje srdacaŤ.
I kad govori o strogo vjerskoj temi kao što je Božje milosrđe u enciklici "Bogat milosrđem" (Dives in misericordia), on ugrađuje socijalne elemente, ističući socijalne posljedice svakog grijeha, a onda i oproštenja. Nije dovoljno pozivati se samo na pravdu na socijalnom polju, potrebno je i milosrđe. Inače može postati "summum ius, summa iniuria". Milosrđe dopunjuje i ispravlja pravdu. Stoga je i u tom poŹgledu dužnost Crkve na naviješta oproštenje.
Za Ivana Pavla II. rad je ključ socijalnog pitanja. Kad je 1981. bila devedeseta obljetnica enciklike "Rerum novarum", toj je temi posvetio svoju prvu izričito socijalnu encikliku "Laborem exercens". Nastavljajući i potanje razvijajući koncilski nauk o radu, Papa veoma snažno ističe narav rada kao nastavljanje Božjega stvarateljskog djelovanja. Pritom ističe subjektivnu, ljudsku stranu rada kao prvotnu. Novost je, ističu tumači, da enciklika razlikuje između "neposrednog" i "posrednog" poslodavca (ovaj zadnji bio bi državni ili društveni poredak). Sva je enciklika u znaku specifične "duhovnosti rada". U tom ozračju problem nezaposlenosti postaje težak problem i veliko zlo, ne samo u ekonomskom nego i u specifično ljudskom pogledu.
Od 26. IX. do 25. X. 1980. održana je u Rimu Biskupska sinoda o zadaćama obitelji u suvremenom svijetu. Ona nije izdala neki dokument nego samo neke točke ili preporuke, koje je uputila Papi. On je godinu dana kasnije izdao apostolsku pobudnicu "Familiaris consortio", koja je prilično samostalna s obzirom na spomenute točke ili preporuke (vota) te se nadovezuje na ranije izdane dokumente o obitelji. Neki su dijelovi pobudnice vrijedni zapažanja: preporuka "gostoprimstva", potreba da i obitelj bude politički zauzeta jer i za nju vrijedi koncilski nauk da treba prevladati "individualističku etiku" (GS 31), usmjerenost države na obitelj jer je obitelj primarnija od države. Stoga načelo supsidijarnosti proteže se i na obitelj. Papa zahtijeva da sredstva priopćivanja poštuju prava obitelji.
U svom nagovoru "Reconciliatio et poenitentia" 2. IX. 1984. govorit će opširnije o "socijalnim grijesima", što je veoma važno u modernom životu. Veći pomak bit će kasnije kad Papa bude govorio i o "strukturama grijeha".
Ovih godina bit će mnogo socijalnih dokumenata izdanih na raznim razinama. Zbor za nauk vjere izdat će dva dokumenta o "teologiji oslobođenja" (1984. i 1986.), od kojih je osobito ovaj drugi ("Libertatis conscientia" od 22. III. 1986.) važan za teološko poimanje "oslobođenja".
Na poticaj Ivana Pavla II. Papinska komisija "Pravda i Mir" izdat će poseban dokument o međunarodnoj zaduženosti (27. XII. 1986). Godinu dana kasnije (27. XII. 1987.), u povodu međunarodne godine o problemu beskućnika, izdat će također poseban dokument o tom bolnom problemu.
Iste 1987. god. pružit će se prilika Ivanu Pavlu II. da izda svoju drugu socijalnu encikliku "Socijalna skrb" (Sollicitudo rei socialis, 30. XII. 1987). Povod će biti 20. obljetnica enciklike "Populorum progressio" Pavla VI.
Godine 1991. povodom stote obljetnice od enciklike pape Lava XIII. "Rerum novarum" objaviti će treću socijalnu encikliku "Centesimus annus". Za njegova ponifikata Papinsko vijeće za pravdu i mir (Iustitia et pax) izdati će i zbornik mjerodavnih teksotova socijalnog nauka Crkve pod nazivom "Socijalna agenda". Još su tu brojne poruke i govori ovoga Pape u kojima se dotakao socijalne problematike.