IVAN XXIII.
28.X.1958 - 3.VI.1963

Pontifikatom Ivana XXIII. nastupa novo razdoblje u razvoju katoličkoga socijalnog nauka. I Drugi vatikanski sabor, osobito u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, izvršit će važne pomake. Na pomolu je nova, postindustrijska civilizacija s globalnom i planetarnom međuovisnošću.
Prigoda će se pružiti godine 1961., kad se bude obilježavala 70. obljetnica enciklike "Rerum novarum" i 30. obljetnica enciklike "Quadragesimo anno". Prvi nacrt za novu encikliku, koja će izići pod naslovom "Mater et Magistra", dali su bivši savjetnici Pija XII. (G. Gundlach), ali ga je Ivan XXIII. odbacio kao previše apstraktan i namijenjen učenjacima. On je želio nešto životnije i suvremenije, "diplomaciju srca". Izvorni tekst enciklike napisan je talijanski, ali je službeni tekst latinski, u kojem su i neke male preinake.
Ivan XXIII. je svjestan velikih promjena koje su nastupile od vremena Lava XIII., posebice nakon drugoga svjetskog rata. U tom pogledu veliko značenje imaju: napredak znanosti i tehnike, atomska energija, izvanredni prodori na području komunikacija i prijevoza, porast pučanstva, dekolonizacija. Socijalni problemi postali su globalni. U središtu preokupacija bit će "kršćanska ideja o čovjeku". Kao središnja misao u socijalnome pogledu, preuzeta i potvrđena od Drugoga vatikanskog sabora, jest apodiktička tvrdnja: "Ovom je nauku glavno načelo: čovjek pojedinac nužno je temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek ukoliko je po naravi društveno biće uzdignuto u nadnaravni red" (MM 219). Unatoč novim prodorima i otvorenosti Ivan XXIII. ne čini ustupke ni liberalnom kapitalizmu ni socijalističko-marksističkom idejnom sustavu.
Ivan XXIII. ističe privatnu inicijativu, ali ujedno naglašava socijalnu komponentu ekonomije i potrebu državne intervencije.
Papa u enciklici sažimlje temeljne crte socijalnog nauka svojih prethodnika, ali ističe i nove elemente, posebice sve veću "socijalizaciju" i potrebu općeg dobra promatranog u svjetskim razmjerima. Što se tiče privatnoga vlasništva, Papa ističe njegovu opravdanost, čak i s obzirom na proizvodna dobra. Ipak ono treba da bude više razgranate
S obzirom na nove probleme, Papa posebice spominje: a) poljoprivredu, koja je izrazito zanemarena, b) zemlje u razvoju, za koje je potrebno izraditi razvojnu politiku na svjetskom planu i c) ravnotežu između porasta pučanstva i ekonomskog razvoja. Papa je uvjeren da se to dade postići boljom ekoŹnomskom politikom. Novi ekonomski poredak mora biti utemeljen na istini, pravednosti i ljubavi.
Ivan XXIII. umrijet će 6. VI. 1963., ali nepuna dva mjeseca prije smrti izdat će svoju glasovitu mirovnu encikliku "Pacem in terris". Poticaj za nju došao je, kažu, od kubanske krize godinu dana ranije, kad je svijet bio na rubu atomskog rata i kad je Ivan XXIII. odigrao važnu posredničku ulogu. Papa se obraća svim ljudima dobre volje, jer je mir stvar svih. Glavne su točke spomenute enciklike:
a) Bog jamac i temelj moralnog poretka, b) dostojanstvo čovjeka, c) naravno pravo kao temelj prava i dužnosti što osiguravaju mir, d) opće dobro cijele ljudske zajednice.
Na ovim temeljima Papa će izraditi i neke konkretnije prijedloge da bi se ostvario željeni mir.
a) Da bi se osigurao mir, potrebno je osigurati ljudska prava. Tu Papa donosi katoličku varijantu onoga što je o ljudskim pravima izneseno u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz god. 1948. (uključujući i ranije dokumente o ljudskim pravima, npr. 1776. u Americi i 1789. u Francuskoj).
b) Temelji mira jesu: istina, pravda, ljubav i sloboda.
c) Papa navodi "znakove vremena", od kojih su tri svima očita: uspon radničke klase, svijest žene o vlastitu dostojanstvu i sudjelovanje u javnom životu te jednakost među narodima (dekolonizacija).
d) No postoje i drugi "zahtjevi" znakova vremena: ljudska prava moraju biti osigurana ustavima, države moraju biti pravne države, nosioci vlasti treba da budu birani i njihova vlast omeđena. Među narodima moraju vladati odnosi koji vode računa o općem dobru i koji su u znaku opće ljudske solidarnosti. Utrku o naoružavanju treba dji zamijeni uzajamna kontrola.
e) Budući da se svijet sve više ujedinjuje, Papa se zauzima za stvaranje jedne svjetske političke vlasti, ali ne u smislu neke superdržave nego takve efektivne vlasti koja bi pojedinim državama ostavljala, po načelu supsidijarnosti, potrebnu autonomiju. U tom je smislu ustanova Ujedinjenih naroda znak vremena te na započetu putu treba ustrajati.
f) Potreba dijaloga i opasnost od ideologija.
g) Posebice je važno što je Papa istaknuo potrebu razlikovanja između ideologija i konkretnih povijesnih pokreta koji su se razvili na temelju tih ideologija. Može postojati mogućnost suradnje na praktičnoj razini, iako se možda ideologije ne podudaraju.
Ova će enciklika velikim dijelom unaprijed iznijeti ono o čemu će raspravljati Drugi vatikanski sabor, posebice u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (zrelost laika, autonomija zemaljskih vrednota, pitanje svjetskog mira i razoružanja itd.).