Sažetak enciklike "Quadragesimo anno"

I. PLODOVI ENCIKLIKE "RERUM NOVARUM"

Djelo Crkve
Što je učinila građanska vlast
Što su učinili poslodavci i radnici
Enciklika Rerum novarum je "Magna Charta" društvenog poretka

II. NAUK CRKVE O DRUŠTVENIM I EKONOMSKIM PITANJIMA

O vlasništvu ili o pravu vlasništva
Kapital i rad
Pridizanje radnika
Pravedna plaća
Obnova društvenog poretka

III. VELIKE PROMJENE DRUŠTVA NAKON LAVA XIII.

Promjene u ekonomskom uređenju
Promjene socijalizma
Ćudoredna obnova
Lijekovi

I. PLODOVI ENCIKLIKE "RERUM NOVARUM"

Djelo Crkve

Nakon što je enciklika pape Lava XIII. pokazala put i prosula svijetlo, iz nje je nastao pravi katolički društveni nauk. To obilno pokazuju i socijalni skupovi ili "tjedni" koje se često održavaju uz obilje radosnih plodova; zatim, književni kružoci, te obilje marljivih, vrijednih i korisnih pisanih radova.
Nauk predan u enciklici "Rerum novarum" neopazice se uvukao i u one koji, budući da su izvan katoličkog jaedinstva, ne priznaju crkvenu vlast. Tako se dogodilo da su katolička načela sociologije malo pomalo prešla u vlasništvo čitava ljudskog društva.

Što je učinila građanska vlast

Što se tiče građanske vlasti, Lav XIII, neustrašivo uči da nju ne valja smatrati samo čuvaricom prava i pravnoga reda, nego da se ona više mora svom snagom truditi da "općenito pomaže cjelokupnim zakonodavstvom i političkim ustanovama, da iz samog ustrojstva i državne uprave cvjeta blagostanje zajednice i pojedinaca. Dužnost je upravitelja države štititi zajednicu i njezine dijelove, ali kod same obrane privatnih prava treba osobito imati obzira prema slabima i siromašnima.
Kad se uzdrmao nauk liberalizma enciklika "Rerum novarum" potaknula je same narode da se istinskije i življe pozabave socijalnom politikom.

Što su učinili poslodavci i radnici

Gospodari i sami radnici mogu mnogo "ako se stvore one ustanove kojima se ljudima u potrebi zgodno pomaže i kojima se jedan stalež približava drugomu." Prvo mjesto među tim ustanovama treba pripasti onim udruženjiam koja obuhvaćaju ili same radniek ili radnike zajedno s poslodavcima. Papa Lav XIII. to opširno objašnjava i preporučuje, izvanredno razborito tumači njihovu narav, uzrok, prikladnost, prava, dužnost i zakone. Značenje ovih normi je u tome što su potaknule kršćanske radnike da se prema raznovrsnim strukama međusobno udružuju i što su im pokazale način kako će to izvesti.
Osnivanju takvih udruženja posvetiše se svugdje hvalevrijednom marljivošću i kler i brojni laici, želeći potpuno ostvariti Lavovu zamisao. Na taj su način ovakva udruženja stvorila i učinila radnike pravim kršćanima koji su znali dobro spojiti zajedno marljivi rad u svojoj struci sa spasonosnim propisima vjere te uspješno i čvrsto braniti svoje vremenite probitke i prava.
Gdje god biskupi na temelju društvenih prilika zaključe da su takva udruženja potrebna, i da nisu opasna za vjeru, dužni su dopustiti da se katolički radnici u njih upisuju. Udruženja među poslodavcima i industirijalcima su nažalost dosta malobrojna.

Enciklika Rerum novarum je "Magna Charta" društvenog poretka

Lav XIII. crpao je iz evanđelja, dakle iz vrela vazda živog i životnog, načela koja su u stanju da onu pogubnu unutarnju borbu, što razdire ljudsku obitelj, bar veoma ublaže, ako sasvim ne uspiju stišati. Stoga se bez ikakva pretjerivanja može reći da je Lavova enciklika tijekom vremena malo-pomalo postala Magna Charta na kojoj treba počivati čitava kršćanska djelatnost na socijalnom području kao na svom temelju.

II. NAUK CRKVE O DRUŠTVENIM I EKONOMSKIM PITANJIMA

Treba najprije ustanoviti ono što je već Lav XIII. izuzetnom jasnoćom ustvrdio, naime, da imamo pravo i dužnost suditi vrhovnim autoritetom o društvenim i ekonomskim pitanjima. Crkvi nije dana zadaća da ljude vodi samo k prolaznoj i nepostojanoj nego k vječnoj sreći. Štoviše, "Crkva smatra da je nedolično da se ona bez opravdana razloga upleće u ovozemne poslove". Ali, nipošto se ne može odreći službe koju joj je Bog povjerio, da svojim autoritetom posreduje u svemu onome što se tiče moralnog zakona. U tom pitanju, polog istine što nam je povjeren od Boga i preteška dužnost nametnuta nam da širimo i tumačimo cijeli moralni zakon i da zahtjevamo, u zgodno i nezgodno vrijeme, njegovo obdržavanje, podvrgavaju i pridržavaju našem vrhovnom sudu i socijalni i ekonomski red. Pogrešno bi bilo govoriti da su ekonomski i ćudoredni red jedan od drugoga tako odijeljeni i međusobno tuđi da onaj ne bi bio nikako ovisan o ovome.
Moralni zakon je jedan i on nam nalaže kako ćemo u cijeloj našoj djelatnosti postići svoj vrhovni i konačni cilj, kako da na pojedinim područjima djelatnosti idemo pravim putem k onim ciljevima, što ih je odredila priroda ili, još bolje, Bog tvorac prirode i kako da skladno podvrgnemo te pojedinačne ciljeve vrhovnom cilju. Ako se budemo vjerno pokoravali tom zakonu, posebni će se ciljevi, bilo pojedinačni ili društveni, na ekonomskom području zgodno uklopiti u opći red ciljeva, i mi ćemo se po njima uspinjati kao po kakvim stepenicama i dosegnuti konačni cilj svih stvari, tj. Boga, koji je i sebi i nama najviše i neiscrpivo dobro.

O vlasništvu ili o pravu vlasništva

Pojedinačno i društveno značenje vlasništva

Narav ili sam Stvoritelj je ljudima dao pravo privatnog vlasništva da bi se ili pojedinci mogli brinuti za se i za svoju obitelj ili da bi ta dobra, koja je Stvoritelj odredio za cijelu ljudsku obitelj, zbilja poslužila tom cilju. A ništa se od toga ne može postići nikako drugačije, nego ako se poštuje stalan i određen red.
Zato se treba brižno čuvati dviju opasnosti na koje bismo mogli naletjeti. Kao što naime oni koji niječu ili umanjuju društveno ili javno značenje prava vlasništva srljaju u tako zvani "individualizam", ili mu se bar približavaju, tako i oni koji zabacuju ili slabe privatno i pojedinačno značenje istoga prava nužno tonu u "kolektivizam" ili bar skreću prema njegovu naučavanju.

Koje su obveze vlasništva

Pravo vlasništva razlikuje se od njegove upotrebe. Naime, ona pravednost koja se zove "uzajamna" (iustitia commutativa) traži da se vjerno poštuje razdioba posjeda i ujedno zabranjuje prestupati granice svojeg vlasništva te tako upadati u tuđe pravo. No ne spada na područje te pravednosti da se gospodari nečim svojim samo pošteno služe. Zato neki neispravno zahtjevaju da se vlasništvo i pošteno korištenje njime svedu u iste granice; a još je manje istinito reći da se pravo vlasništva umanjuje ili gubi samim lošim korištenjem ili nekorištenjem.

Nadležnost države nad vlasništvom

Da se ljudi uistinu u toj stvari moraju obazirati ne samo na svoju vlastitu korist nego i na opće dobro, slijedi iz dvostrukog značenja vlasništva: individualnog i socijalnog. Dužnost je onih koji su na čelu države da te obveze pojedinačno utvrde gdje god se pokaže potreba i gdje naravni zakon ništa ne kaže. Prema tome, državna vlast može, imajući uvijek pred očima naravni i božanski zakon, točnije određivati što je posjednicima dopušteno pri korištenju vlastitim dobrima, pri čemu treba paziti na prave zahtjeve općeg dobra. Ipak je jasno da državi nije slobodno tu ulogu obavljati po miloj volji. Naime uvijek treba ostati netaknuto i nepovrijeđeno naravno pravo i privatnog posjeda i oporučnog prenosa imovine, jer tih dvaju prava država ne može oteti, "budući da je čovjek stariji od države", a i "obitelj je i logički i stvarno mnogo starija od građanskog društva".

Obveze s obzirom na slobodne dohotke

Slobodni dohoci nisu nipošto prepušteni čovjekovoj samovolji. Ovdje se misli na one dohotke koji mu nisu potrebni za dolično i časno životno uzdržavanje. Naprotiv, Sveto pismo i sveti Oci sasvim otvorenim riječima neprestano upozoravaju da su bogataši najstrože obvezani na milostinju, dobročinstvo i darežljivost.

Načini stjecanja vlasništva

Da se vlasništvo može izvorno steći i zaposjednućem stvari koja nije ničija, i radom ili preradom, jasno nam svjedoči i predaja svih vremena. Doista, nikome se ne nanosi nikakva nepravda, makar koliko neki govorili da nije tako, kad se prisvaja stvar koja je stavljena svima na raspolaganje ili nije ničija. A ovdje se misli onaj rad što ga čovjek u svoje ime vrši i pomoću kojega se nekoj stvari dodaje novi oblik ili kakvo povećanje vrijednosti. Jedino taj rad daje te plodove onome koji radi.

Kapital i rad

Svatko dobro zna da nikad nijedan narod nije iz nestašice i siromaštva postigao bolje i veće bogatstvo, osim silnim radom svih svojih članova, i onih koji zapovijedaju i onih koji zapovijedi izvršavaju. Ali ne manje je jasno i to da bi svi ti golemi napori bili uzaludni i beskorisni, da se štoviše, ne bi bili mogli ni započeti, da nije Bog Stvoritelj svijeta, u svojoj dobroti najprije dao bogatstvo i prirodni kapital, tj. pomoć i snagu prirode.

Jedno bez drugoga ne vrijedi

Zato je potrebno, osim ako tko radi sam na svojoj stvari, da se udruže i rad jednoga i kapital drugoga: nijedno bez drugoga ništa ne vrijedi. Zbog toga je sasvim krivo pripisivati bilo samom kapitalu bilo samom radu ono što je stečeno njihovim združenim učinkom i sasvim je nepravedno da jedan ili drugi od njih niječe djelotvornost drugoga i sav proizvod prisvoji sebi.

Nepravedni zahtjevi rada

Izmišljeni je moralni princip: što god se proizvodi ili dobiva, to sve, po samom pravu pripada radnicima, oduzevši jedino troškove i obnovu kapitala. Ta zabluda je mnogo blistavija od zablude nekih socijalista koji su ustvrdili da sve što služi proizvodnji novih dobara treba prenijeti na državu ili, kako oni kažu, "socijalizirati", no ona je zato opasnija i sposobnija prevariti neoprezne.

Načelo pravedne podjele
Sama je narav uredila podjelu dobara na privatne vlasnike, kako bi stvorene stvari mogle ljudima donositi takav probitak po nekom sigurnom i stalnom redu. To trebamo uvijek imati pred očima, ako ne želimo zalutati od prave staze istine.
Svakom, dakle, treba dati njegov dio dobara, tj. treba se truditi da se stvorena dobra razdijele u skladu s propisima općega dobra, odnosno društvene pravednosti.

Pridizanje radnika

Treba dakle svu snagu i sve sile napregnuti da se obilje stečenog kapitala u istim razmjerima ne gomila kod bogatih i da se u dostatnoj mjeri razdijeli onima koji daju radnu snagu. To zato da štedljivošću povećaju imovinu i da s ovako povećanom mudro upravljaju i da tako lakše i sigurnije izdrže teret obitelji te, izišavši iz nestalna životarenja, ne samo da mognu prevladati životne poteškoće, nego i da steknu uvjerenje da je već donekle osiguran život onima koje će ostaviti nakon svoje smrti.

Pravedna plaća

Odakle će čovjek koji nema ništa drugo nego rad čim bi sebi mogao pribaviti sredstva za život i druge životne potrebe moći štedljivo živeći sebi nešto priskrbiti ako ne iz nagrade za svoj rad?

Rad za plaću nije po sebi nepravedan

Pravedno se odmjeravanje plaće nema procjenjivati iz jednoga nego s više gledišta. Riječi su Lava XIII.: "Neka plaći odrede pravednu mjeru, a to ovisi o više okolnosti".
Varaju oni koji ne oklijevaju proglasiti načelo da je rad toliko vrijedan i da mora biti onoliko plaćen koliko su vrijedni plodovi iz njega nastali, i zato da radnik ima pravo tražiti sve ono što je njegovim radom proizvedeno. Kako je to daleko od istine, vidi se već iz onoga što smo razložili raspravljajući o kapitalu i radu.

Individulni i socijalni značaj rada

Doista, kao što kod vlasništva, tako i kod rada, a naročito onoga koji se drugome iznajmljuje, treba osim osobnoga ili individualnog promatrati i socijalno značenje. Jer ljudsko djelovanje može proizvoditi svoje plodove samo ondje gdje doista postoji socijalno i organsko tijelo, gdje socijalni i pravni red štiti obavljanje rada, gdje razne struke koje su ovisne jedna od drugih rade u slozi i međusobno se popunjavaju, gdje se, što je još važnije, udružuju i čine neko jedinstvo um, kapital i rad. To se dakle djelovanje neće moći ni po pravdi ni po zasluzi procijeniti, ako se zanemari njegova socijalna i individualna narav.

Treba se obazirati na troje

a) Uzdržavanje radnika i njegove obitelji
U prvom redu radniku treba davati takovu plaću koja je dovoljna za uzdržavanje njega i njegove obitelji. Pravedno je, dakako, da i ostali članovi obitelji, svaki prema svojim silama pridonose zajedničkom uzdržavanju svih, kao što vidimo naročito u obiteljima zemljoradnika, a i u mnogim obrtničkim i malotrgovačkim obiteljima, ali je grehota zloupotrebljavati nedoraslu djecu i slabe žene. Vrlo je loš nered što ga treba svim silama zatirati da majke obitelji moraju zbog niske očeve plaće raditi za plaću izvan kuće i pri tom zanemarivati svoje naročite brige i dužnosti, osobito odgajanje djece.
b) Snaga poduzeća
Kod određivanja kako velika treba da bude plaća, valja se obazirati i na veličinu poduzeća i njegova poduzetnika. Nepravedno bi bilo zahtjevati pretjeranu plaću koju poduzeće ne bi moglo podnijeti bez svoje propasti i, naravno, bez štete radnika nastale iz te propasti. Neka se dakle složnim silama i naporima svi trude: radnici i njihovi poslodavci, da sve poteškoće i zapreke nadvladaju, a u tako korisnom poslu neka im razborito priteknu u pomoć državne vlasti.
c) Potreba općeg dobra
Napokon, treba visinu plaće određivati i prema ekonomskom dobru. Već smo ranije izložili koliko općem dobru pridonosi ako je otvorena mogućnost da jedan dio plaće, koji im je preostao nakon što namire nužne izdatke, stavljaju na stranu i tako malo-pomalo dođu do male vlastite imovine. Također ne valja smetnuti s uma drugu ništa manje važnu stvar i u naše vrijeme osobito potrebnu, naime: da se dade prilika onima koji hoće i mogu raditi. Društvenoj se pravednosti protivi da se plaće radnika bez ikakva obzira na javno dobro radi vlastitog dobitka previše ili umanjuju ili previše povećavaju. Ista pravednost zahtjeva da se umom i voljom slože svi pa da, koliko je moguće, plaće određuju tako da što više radnika nađe zarade i koja će im biti dovoljna za dolično životno uzdržavanje.

Obnova društvenog poretka

Potrebne su dvije stvari: obnova institucija i popravljanje ćudoređa. Kad se spominje obnova institucija, lebdi nam u prvom redu pred očima država. Povijest bjelodano dokazuje, da zbog promijenjenih prilika mnoge poslove koje su prije vršila i mala, danas mogu obavljati samo velika udruženja. Ostaje ipak u socijalnoj filozofiji čvrsto i nepobitno ono načelo koje se ne može ni ukloniti ni promijeniti: kao što nevalja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredak opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice. Svaka naime društvena ustanova mora po svom pojmu i značenju pomagatiudovima društvenog tijela, a ne smije ih nikada ni uništiti ni
sasvim prisvojiti.

Složeni rad strukovnih udruženja (korporacija)

Država i svaki pravi građanin trebaju u prvom redu ići za tim i trsiti se oko toga kako bi se odstranio razdor među suprotnim "klasama", a potaknuo i podigao složan rad
svih strukovnih udruženja. Društvena se dakle politika treba posvetiti obnovi strukovnih udruženja (korporacija).
Po naravi je naime stvari da se pojedinci iste strukture ili istog zanimanja - bilo ekonomskog ili nekog drugog - kao i oni koje veže susjedstvo mjesta, udružuju u neke zborove ili korporacije, tako da mnogi ta udruženja, jer se služe svojim vlastitim pravom, smatraju, ako ne baš bitnim, a ono bar naravnim i spontanim elementom građanskog društva.

Gospodarsko načelo što ga treba obnoviti

Ako se dakle, učvrste udovi društvenog tijela i ako se uspostavi mjerodavno načelo ekonomsko-društvenih odnosa, moći će se i o tom tijelu na neki način
reći što Apostol veli o otajstvenom Kristovom tijelu: "Sve tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanju u ljubavi" (Ef 4,16).
Građanska vlast daje sindikatu svojstvo pravne osobe tako da on dobiva ujedno i neku povlasticu monopola. On jedini, kad je tako odobren, može zastupati prava radnika ili poslodavca (već prema tome o kojoj se vrsti sindikata radi), on jedini može ugovarati o davanju i primanju rada u najam i potvrđivati takozvane radne ugovore. Svakome je slobodno da se upiše u sindikat ili da se ne upiše i samo u tim se granicama može ovakav sindikat zvati slobodnim. Svi koji se upišu moraju bezuvjetno davati sindikalne doprinose i posebne članarine, bili oni koje mu drago struke ili zanimanja, bilo da su radnici ili poslodavci, kao što i svi imaju obveze prema kolektivnim ugovorima koje je sklopio sindikat.
Da se sve to što smo izložili o obnovi i usavršavanju društvenog poretka nikako ne može ostvariti bez obnove ćudoređa, očito nam pokazuju primjeri iz povijesti. Naime postojao je nekoć društveni poredak, koji doduše nije bio ni savršen ni u svakom pogledu besprijekoran, ali je prema prilikama i potrebama svoga vremena bio u skladu sa zdravim razumom. Taj je poredak već davno nestao, i to ne zato što se nije mogao razvojem donekle proširiti i prilagoditi promijenjenim prilikama i potrebama, nego prije zato što ljudi, otvrdnuvši od velikog sebeljublja, ne htjedoše kako je trebalo proširiti područje tog poretka prema rastu pučanstva, ili zato što su, zavedeni lažnom slobodom i drugim zabludama i ne-snošljivi prema bilo kojoj vlasti, htjeli sa sebe zbaciti svaku vlast.
Dakle, Preostaje da dublje istražimo korijen tolikih nevolja i pokažemo da je prvi i najpotrebniji lijek u obnovi ćudoređa.

III. VELIKE PROMJENE DRUŠTVA NAKON LAVA XIII.

Promjene u ekonomskom uređenju

Odnosi između kapitala i radnika

On nije po svojoj naravi loš, nego kad prestupa pravi red, kad "kapital" radnike odnosno proletersku klasu unajmljuje s tom svrhom i pod tim uvjetom da sve poslove i još k tome cjelokupnu ekonomiju podvrgne svojoj volji i okrene na svoju korist, ne obazirući se na ljudsko dostojanstvo radnika, na socijalni aspekt ekonomije, čak niti na društvenu pravednost i opće dobro.
Istina je da ni danas nije to jedino ekonomsko uređenje, naime postoji drugo kojemu pripada silno mnoštvo ljudi i po broju važnosti, kao npr. zemljoradnički stalež u kojem većina čovječanstva čestito i pošteno stječe što je potrebno za život. I njega taru tjeskobe i teškoće.

Industrijski kapitalizam

No "kapitalistički" poredak gospodarstva, s proširenjem industrijalizacije po cijelom svijetu, tako se raširio da je zaposjeo i prožeo ekonomski i društveni položaj i onih koji su izvan njegova djelokruga, i ujedno ga svojim blagodatima odnosno štetama i manama zahvaća i na neki način oblikuje.

Koncentracija bogatstava

U prvom redu svima upada u oči kako se u naše vrijeme ne samo zgrću bogatstva, nego se i gomila silna moć i despotska ekonomska prevlast kod nekolicine, koji većinom
nisu vlasnici, nego samo čuvari i upravitelji kod njih položenoga kapitala, s kojim oni po miloj volji upravljaju.
Tu prevlast najdrzovitije drže oni koji, budući da drže u ruci novac, i vladaju njime, odlučuju o kamatama posudbe i raspolažu podjeljivanjem zajmova i na taj način kao
da imaju u vlasti krv od koje živi cijela ekonomija i u svojim rukama drže, da tako kažemo, dušu gospodarstva i protiv njihove volje nitko ne može disati.
To gomilanje rađa trovrsnim suparništvom: borba se naime najprije vodi za samu prevlast, zatim se vodi žestoko kreševo tko će prigrabiti prevlast u državi, da
se njezinom silom i vlašću izvuče korist u ekonomskim sukobima. Rvu se napokon među sobom i same države, ili zato što se narodi služe svojom snagom i političkim utjecajem da
pomognu ekonomskim probicima svojih građana, ili zato što svojim ekonomskim snagama i prevlašću nastoje razriješiti političke razmjerice nastale među narodima.

Pogubne posljedice

Konačne posljedice individualističkog duha u ekonomskim odnosima jesu: slobodna konkurencija uništila jes amu sebe, na mjesto slobodne trgovine stupila je ekonomska prevlast, lakomu gramzljivost za dobitak naslijedila je borba za prevlast, čitavo je gospodarstvo postalo strahovito tvrdo, neumoljivo i okrutno. Ovamo pridolaze one velike štete nastale od miješanja i ružnog upletanja javne vlasti u poslove i dužnosti gospodarstva: takva je štetna stvar, i to jedna od najvećih, ono srozavanje dostojanstva države koja, mjesto da bude kao kakav suveren i vrhovni sudac, da na visoku sjedi i bude slobodna od svakog strančarstva, zabrinuta jedino za opće dobro i pravdu, postaje robinja podvrgnuta ljudskim strastima i požudama. A s obzirom ne međunarodne odnose iz jednog su vrela istekle dvije rijeke na dvije strane: s jedne strane izvire ekonomski "nacionalizam" ili "imperijalizam", a s druge strane ne manje pogubni i odurni novčani "internacionalizam" ili "internacionalni imperijalizam" kome je domovina tamo gdje je dobro.

Kako izliječiti zla

Budući da se današnji gospodarski sistem osniva na kapitalu i radu, nužno je da se priznaju i u djelo provedu načela zdrava razuma odnosno kršćanske društvene filozofije o kapitalu, o radu i o njihovim odnosima. U prvom redu treba podjednako i valjano procijeniti dvostruko, naime individualno i socijalno značenje kapitala ili vlasništa i rada ili djela, da bi se izbjegle opasnosti individualizma i kolektivizma.

Promjene socijalizma

Stroži smjer ili komunizam

Jedna je naime stranka socijalizma doživjela gotovo istu promjenu koju je doživjela kapitalistička ekonomija, i srlja u "komunizam". On u svom nauku i u svojim težnjama ide za dvoje, i to ne tajno ili podzemnim putevima, nego javno, otvoreno i svim sredstvima, pa i najsilovitijim. Jedno je najoštrija borba među klasama, a drugo ukidanje privatnog vlasništva. U ostvarenjima tih ciljeva ne preže ni pred čime, ne poštuje ništa. Kad se domogne vlasti, upravo je nevjerojatno kako se pokazuje groznim i nečovječnim. Tome su živi svjedok oni zatomi pokolji i ruševine kojima je opustošio goleme predjele istočne Europe i Azije. Kakav je neprijatelj i kako otvoreni protivnik Svete Crkve i samog Boga, i previše je, na žalost, dokazao i svakoga potpuno uvjerio.

Blaži oblik socijalizma

Blaža je svakako druga stranka koja je zadržala ime "socijalizam", koja uči ne samo da se treba uzdržavati od primjene sile, nego i od klasne borbe i ukidanja privatnog
vlasništva, doduše, ako ga baš ne zabacuje, ali svakako ublažava i obuzdava. Čovjek bi rekao da se socijalizam prepao sam svojih načela i zaključaka koje je iz njih izveo komunizam, pa da je donekle stao naginjati i pristupati k istinama koje je uvijek visoko dizala kršćanska tradicija: ne može se naime nijekati da se socijalistički nauk često veoma približava
opravdanim zahtjevima kršćanskih preporoditelja društva.

Ima li srednji put?

Oni naime koji bi htjeli biti apostoli među socijalistima trebaju otvoreno i iskreno ispovijedati punu i neokrnjenu kršćansku istinu i nikako ne smiju zatvoriti oči pred zabludama. Ako baš žele biti vjesnici Evanđelja, neka se u prvom redu trude kako bi socijalistima pokazali da se njihovi zahtjevi, koliko su uopće opravdani, mogu mnogo snažnije braniti iz načela kršćanske vjere i mnogo uspješnije unapređivati snagom kršćanske ljubavi.

Socijalizam i kršćanstvo

Što onda ako je socijalizam u pitanju klasne borbe i privatnog vlasništva zaista tako ublažen i ispravan da mu se u tom pogledu ništa ne može prigovoriti? Zar se time odmah odrekao i svoje naravi protivne kršćanskoj vjeri? To pitanje izaziva nedoumicu u mnogih umova. Promatraš li ga bilo kao nauk bilo kao historijsku činjenicu, bilo kao "akciju", socijalizam se, ako zaista ostaje socijalizam, ne može ni onda, kad je istini i pravdi u rečenome popustio, složiti s dogmama Katoličke Crkve, jer on gradi društvo koje je sasvim protivno kršćanskoj istini.
Socijalizam, kao i sve druge zablude, ima u sebi i nešto istine (što mu Vrhovni Svećenici nikad nisu poricali), ali se on ipak oslanja na onaj sebi svojstven nauk o ljudskom društvu koji je tuđ pravom kršćanstvu. Vjerski i kršćanski socijalizam među sobom su oprečni. Nitko nemože biti istovremeno i čestit katolik i pravi socijalist.

Ćudoredna obnova

Glavni nered današnjeg sistema: šteta duša
Bez pretjerivanja se može reći da su sada takve prilike društvenog i gospodarskog života da u velikoj mjeri stoje na putu ogromnom mnoštvu ljudi i ne daju im da se brine za ono jedino potrebno, naime: vječno spasenje.

Uzroci toga zla

Tom otpadu od kršćanskog zakona zbog društvenog i ekonomskog stanja, a njime izazvanom otpadu vrlo mnogih radnika od katoličke vjere, korijen su i vrelo neuredne težnje srdaca kao žalosna posljedica istočnoga grijeha. Odatle je i nastala ona nezasitna žeđ za bogatstvom i vremenitim dobrima koja je, doduše, ljude u svako doba tjerala na kršenje Božjih zakona i prestupanje tuđih prava, ali u današnjem ekonomskom poretku ona sprema ljudskoj slabosti još kudikamo brojnije zamke. Nestalni položaj gospodarstva, i naročito cjeloga njegova organizma, traži od onih koji se njime bave silan i neprestani napor svih snaga, pa su mnogi za glas savjesti sasvim otvrdnuli i misle da im je slobodno na bilo koji način povećati dobitak i stečenu imovinu velikim trudom i marom braniti pravednim i nepravednim sredstvima protiv iznenadnih nasrtaja sudbine. Laki dobitak, koji svatko može postići u trgovini oslobođenoj od svih zakona, mami mnoge na razmjenu i trgovanje. Oni idu samo za tim da sebi uz što manje rada priskrbe lakih dobitaka, pa se zato bacaju u razuzdanu trgovinu te po miloj volji i lakomo tako često podižu ili snizuju cijene robi da upropaštavaju razborita predviđanja proizvođača. Zakonske odredbe koje idu za tim da olakšaju suradnju kapitala postale su polaznom točkom za najsramnija bezakonja. Vidimo naime kako se zbog umanjene dužnosti polaganja računa smanjuje u dušama svijest odgovornosti. Vidimo osim toga da se pod plaštem dioničkih društava čine najogavnije nepravde i prijevare i, napokon, da upravitelji gospodarskih udruženja, zaboravljajući na svoju dužnost, nerijetko izdaju prava onih čije su poslove preuzeli na upravljanje. Ne smijemo, konačno, izostaviti ni onih lukavaca kojima je pošteni dobitak iz njihova zanimanja stota briga, te se ne ustručavaju podjarivati ljudske požude u svoju korist.

Lijekovi

Obnova gospodarskog života u kršćanskom duhu

Dokle god traje to žalosno propadanje duša, uzaludno će biti svako nastojanje da se društvo preporodi. Nikakav se snažan lijek ne može naći ako se otvoreno i iskreno
ne vratimo evanđeoskom nauku i propisima onoga koji ima riječi vječnog života, tj. takve riječi koje neće nikad proći, dok će nebo i zemlja proći.
Ne valja misliti da po tom privredna zanimanja gube na vrijednosti odnosno da postaju manje skladna s čovječjim dostojanstvom. Štoviše, ona nas uče da s poštovanjem upoznajemo volju božanskog Stvoritelja, koji je postavio čovjeka na zemlju da je obrađuje i da se njome mnogostruko služi za svoje potrebe. Nije, dakako, zabranjeno da svoj imutak valjano i pravedno povećaju proizvođači dobara, nego je naprotiv pravedno da onaj koji služi zajednici i obogaćuje je, i sam prema svome položaju postaje bogatiji iz povećanih dobara,
samo dok se to stjecanje ostvaruje s dužnom pokornošću prema Božjim zakonima, ne vrijeđajući prava i u skladu s vjerom i zdravim razumom.

Zakoni ljubavi

U izvršavanju svega toga treba osobito važno mjesto zauzimati kršćanska ljubav, "koja je sveza savršenstva" Dakako, ljubav ne može nadomjestiti pravednost na koju smo po dužnosti obvezni, a mi je nepravedno uskraćujemo. Iako pretpostavimo da svaki pojedinac konačno postigne sve što mu po pravu pripada, još uvijek preostaje ljubavi široko polje djelovanja.

Put koji treba slijediti

Mi se danas sukobljavamo sa svijetom koji je velikim dijelom gotovo zaglibio u poganstvo, što se i inače ne jednom dogodilo u povijesti Crkve. Da se te čitave klase ljudi dovedu natrag Kristu kojega zanijekaše, treba između njih samih izabrati i odgojiti pomoćnike Crkve koji njih i njihove nazore i želje dobro poznaju i koji mogu u njihova srca prodrijeti nekom blagom bratskom ljubavlju. Prvi i najbliži apostoli radnika treba da budu radnici, a apostoli među pripadnicima industrije (industrijalcima) i trgovcima moraju biti izabrani između tih ljudi.
Danas su potrebni u prvom redu takvi Kristovi borci koji će se svim silama truditi da ljudsku obitelj čuvaju netaknutu od strahovite propasti u koju bi se strmoglavila kad bi prezrela evanđeosku nauku i kad bi se dogodilo da u svijetu prevlada onaj red koji jednako gazi naravne i božanske zakone.
Treba dakle sve pokušati da se tako velika zla odvrate od ljudskog društva: k tome neka se usmjere svi napori i sav trud i žarke molitve upravljene Bogu. Sudbina je naime ljudske obitelji, uz Božju pomoć, u našim rukama.

Preporučuje se tijesno jedinstvo i sloga

Neka se dakle ujedine svi muževi dobre volje koji se god hoće pod crkvenim Pastirima boriti u toj dobroj i miroljubivoj borbi. Neka se svi trude, svaki prema svojim sposobnostima, silama i položaju, da nešto pridonesu pod vodstvom i učenjem Crkve za obnovu ljudske zajednice, koju je započeo Lav XIII. svojim besmrtnim pismom Rerum novarum, ne tražeći ni sebe ni svoje, nego što je Kristovo; neka ne zahtijevaju pošto-poto da svoje ideje nametnu, nego neka budu spremni da ih, makar bile i najbolje, napuste, ako to zahtijeva veće opće dobro; da u svemu i nadasve vlada i kraljuje Krist, kome neka je "čast i slava i moć u vjekove".