PROPOVIJED MONS. DR. MARINA BARIŠIĆA
SPLITSKO-MAKARSKOG NADBISKUPA I METROPOLITE
(LUDBREG, 4. RUJNA 2005.)

U svojoj mladenačkoj i proročkoj viziji Crkve i svijeta blagopokojni Ivan Pavao II. najavio je 2005. Godinom Euharistije: vremenom naglašene liturgijske pažnje i životvornog susreta s Uskrslim Gospodinom, susreta sa središtem naše povijesti i izvorom budućnosti, temeljem dana i tjedna, smislom života Crkve i svijeta. Tko bi mogao hrabrije prihvatiti avanturu ove proročke vizije i upustiti se u traženje nove budućnosti od mladih koji su doista budućnost svijeta. Zato su mladi iz čitavoga svijeta, među kojima su bili i brojni mladići i djevojke iz Hrvatske, zajedno s papom Benediktom XVI., sa euharistijskog slavlja iz Kölna, odaslali snažnu i ohrabrujuću poruku nama i svijetu: Pridružite nam se jer je moguće u ovom nemirnom, napetom, nepravednom svijetu graditi novi, preobraženi svijet, svijet mira, pravde, solidarnosti i zajedništva. To govori i onaj novi brežuljak izgrađen od zemlje svih država i naroda svijeta, dio je u njemu i naše hrvatske zemlje, na kome se slavila euharistijska pretvorba, jer slikovito predstavlja i zorno svjedoči novi globus, novo lice naše planete. Na tragu ovog istog programa i poziva, evo nas danas, braćo i sestre, u Godini Euharistije, u hrvatskom svetištu Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu, gdje se otajstvo Euharistije već stoljećima s posebnom pobožnošću slavi i časti.
Pozdravljam mons. Marka Culeja, biskupa ove mjesne Crkve i zahvaljujem mu na pozivu da predvodim ovo euharistijsko slavlje. Pozdravljam upravitelja svetišta, župnika Josipa Đurkana, braću svećenike, redovnike i redovnice kao i sve vas dragi hodočasnici iz svih krajeva Hrvatske koji niste samo hodočasnici, već gosti i sustolnici Gospodinovi. Pozdravljam i vas, braćo, sestre i ljudi dobre volje u Domovini i inozemstvu, a osobito vas koji ste bolesni, osamljeni, vezani uz svoj krevet i uz svoj dom, koji ste preko Hrvatske televizije i radija povezani i u duhu prisutni danas u Ludbregu na ovom euharistijskom slavlju.
Drago mi je da mogu pozdraviti gosp. Vladimira Šeksa, predsjednika Hrvatskog Sabora, najvišeg zakonodavnog tijela Republike Hrvatske jer je Hrvatski Sabor povijesno i zavjetno vezan uz ludbreško svetište. Isto tako pozdravljam sve cijenjene zastupnike u Hrvatskom Saboru, predstavnike županijske i gradske vlasti, vojske i policije, kao i sve predstavnike društvenih i kulturnih ustanova.
''I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje; Ova čaša novi je savez u mojoj krvi... Ovo činite meni na spomen.''
Braćo i sestre, spasonosan i sudbonosan je to događaj. Čudesna preobrazba - pretvorba! Događa se u trenutku izdaje, nijekanja, bijega najbližih, a nepravedne osude od onih koje je do kraja ljubio. Doista je, ljudski gledano, bilo logičnije reći: ''Gubite se! Svi ajte ća! - Ojte proć!'', nego: ''Ovo je moje tijelo za vas''. Ali ljubav je ljubav! Do kraja dosljedna, pobjeđuje i pretvara nasilje u mir, osudu u praštanje, smrt u život. Iz ovakve pretvorbe rađa se čitav niz pretvorba nas i naših odnosa. Koji proces pretvorbe je prisutan u našem društvu? Ovo je moje za vas? Ili suprotnost: Moje i vaše je za mene? A isti termin smo upotrijebili - pretvorba. Najčešće nije to bila ona poželjna i prepoznatljiva pretvorba. Uza sve objektivne tranzicijske poteškoće, nažalost, to ima svoje drugo i pravo ime -pljačka i krađa. Posljedica je to, braćo i sestre, egoizma i relativizma gdje se grabi tuđe i gdje se zadržava za sebe ono što pripada drugima, što je zakonski određeno poput utaje poreza, neprijavljivanje radnika, rad na crno, neprijavljivanje gostiju... A mi smo se ponadali i s oduševljenjem očekivali da će to biti odjek one pretvorbe iz dvorani posljednje večere: da će brak biti zajedništvo u ljubavi muža i žene, da će obitelj biti temelj i izvor života, da će se život štititi od začeća do prirodne smrti, a dostojanstvo osobe poštivati, da će čovjek biti važniji od profita. Htjeli bismo se još uvijek nadati takvim pretvorbama gdje će mladi imati budućnost u svojoj Domovini, gdje će privrednici otvarati nova radna mjesta, gdje će radno sposobni, ostvarujući sebe, svojim radom doprinositi općem dobru, gdje će obitelji s mnogobrojnom djecom imati materijalnu i moralnu podršku, gdje starije osobe u mirovini neće izgubiti zanimanje i pažnju svoje sredine, gdje se ljepota naše Lijepe, a osobito obale neće prepustiti trgovini i betonizaciji; gdje će branitelji moći biti ponosni na svoju žrtvu u obrani Domovine, a pali branitelji ostati u živoj memoriji kao naš prijevod onoga: Ovo je moje tijelo za vas;
Da, plaši nas i zabrinjava zlo, ali još bi se više trebali plašiti i zabrinuti ako bi nedostajalo dobra među nama. Zato dok s jedne strane ne smijemo prešutjeti suprotstavljene pretvorbe Kristovoj pretvorbi, još bi bilo opasnije zaboraviti da to nije potpuna istina o nama i našem društvu. Kako možemo i smijemo medijski prešutjeti one pozitivne, svjedočke i poštene pretvorbe u našoj sredini? Kako možemo i smijemo prešutjeti sve one odgovorne i savjesne muževe i žene, očeve i majke, mladiće i djevojke koji svojim radom i studijem svakodnevno doprinose ugledu naše Domovine te humanizaciji i napretku društva? Zar je sve crna kronika? Ima puno svjetla nad Hrvatskom!
Braćo i sestre, gdje naći ohrabrenje i motiv za ustrajnost u dobru, gdje vidjeti poticaj izlaska iz svoje sebičnosti? I ohrabrenje i izlaz su mogući! Dapače, već su nam omogućeni. Doista, nikakav zakon, propis, ne može korjenito promijeniti osobu ni obnoviti društvo. Da je to bilo moguće onda bi Isus Krist dao zakon, a ne sama sebe. Samo ljubav je sposobna preobražavati, pretvarati, transformirati. Ni evolucija, ni budućnost svijeta nije na strani nagona egoizma, već na strani slobode i ljubavi. Ljubav rastvara našu sebičnost i oslobađa nas samodostatnosti. Izlazimo iz sebe samo ako smo ozbiljno prihvaćeni i ljubljeni. Krist nas je, u svome sebedarju, prvi i do kraja ljubio. Svijet poznaje tolike velike ljubavi, ali ni jedna se ne može usporediti s vrhuncem Kristove ljubavi. Njegova ljubav ima snagu oslobađenja od egoizma smrti, ima snagu uskrsnuća života. Ako izgubimo, zaboravimo ovu memoriju: ''Ovo činite (in memoria) meni na spomen''! - memoriju koja nas podsjeća na središnji događaj povijesti, smrti i uskrsnuća Gospodinova, i memoriju koja nas podsjeća na našu budućnost (Tvoj slavni dolazak iščekujemo), gubi se motiv, ohrabrenje i ustrajnost u dobru. Stvara se opasni mentalitet egoizma u kojem je moguća obnova memorije opasnih ideologija prošlosti. Još je veća opasnost od mogućih novih zarobljenosti. U memoriji euharistijske pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo, pretvorbe ljudskog u božansko, susrećemo ljubav koja nas bezuvjetno ljubi. Sklapa s nama novi i vječni savez u svojoj ljubavi i prije našega odgovora. Poput djeteta koje majka ljubi i prije no što to dijete može shvatiti i stidljivom ljubavi uzvratiti svojoj majci. Bog nas, u svojoj ljubavi, čini sposobnima izaći iz svoje zatvorenosti, iz svoga egoizma. Ljubav je u sebi uskrsnuće. Uskrsnuće je prije svega događaj ljubavi koji nas uskrsava i izvodi, obnavlja i pretvara jer Euharistija nije arhiv, prošlost i arheologija. Organski je bitno povezana s osobom Emanuelom - Bogom s nama. Ne častimo kruh i vino, ne klanjamo se stvarima, već osobi, Kristu raspetom i uskrslom. Snagom Duha Svetoga, koji nadilazi prostornu i vremensku distancu u pretvorbi kruha i vina, uprisutnjuje se otajstvo života, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Zato je euharistijsko nedjeljno slavlje najsnažniji izvor svake duhovnosti i temelj svake pretvorbe osobne, obiteljske, društvene, pretvorba koja obuhvaća i zahvaća, našu povijest i memorija koja nas podsjeća na našu budućnost.
Euharistijsko slavlje nas povezuje s Kristovom ljubavi i međusobno. Blagujući jedan kruh, postajemo jedno tijelo. Euharistijsko slavlje nikada se ne može vidjeti individualno niti samo kao susret duše s Kristom, već prije svega kao zajedništvo vjernika u jednom Kristovom tijelu. Tako molimo u euharistijskoj molitvi: ''Okrijepi nas tijelom i krvlju svoga Sina, ispuni njegovim Svetim Duhom, te u Kristu budemo jedno tijelo i jedan duh.'' Primajući tijelo Kristovo kažemo: ''Amen''. Sveti Augustin nas podsjeća: ''Budi to što primaš, budi član tijela Kristova - Crkve da bi tvoj Amen bio istinit''. Primamo i postajemo tijelo Kristovo. Crkva, svi mi postajemo vidljivo tijelo uskrsloga Isusa Krista u vremenu i prostoru.
Zato, naše sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju nije određeno snagom zakona i propisa, već prije svega snagom Kristove ljubavi i sebedarja. Nedjeljno euharistijsko slavlje otkriva nam vrlo bitnu i važnu dimenziju života, dara i darovanosti. Ne živi čovjek samo za rad niti samo od zarade. Bitno smo određeni darom. I sam život nam je darovan! Dar je snažniji od rada. Više utječe na čovjeka, iznenađuje ga, dublje ga zahvaća, otvara mu nove horizonte, širi pogled srca, humanizira ga, rađa u njemu dobrotu, solidarnost i, štoviše, čini ga karitativnim bićem. Zamislimo samo što bi bilo od našeg života, od braka, obitelji, prijateljstva bez dara i darovanosti?
Ali, braćo i sestre, je li pokušaj degradacije nedjelje u radni dan izraz mentaliteta one egoistične i relativističke pretvorbe koji vidi samo rad i zaradu, tržište i profit, proizvodnju i potrošnju, u čijem pohlepnom i požudnom vidokrugu nema mjesta ne samo za dar i darovanost, već ni za obitelj, prijatelje, bližnje... Onaj koji s braćom i sestrama sudjeluje na euharistijskom slavlju otkriva i doživljava dublju dimenziju smisla i svoga rada i svoga nedjeljnog odmora i slobodnog vremena. Doživljava i otkriva da su nam drugi braća i sestre i da nam je jedan Otac nebeski, otkriva i doživljava da ima dovoljno darovanog vremena koje mu postaje čudesno preobraženo i umnoženo u kvalitetno novo vrijeme za sebe, Boga, obitelj i prijatelje. Otkriva i doživljava sposobnost pomirenja i praštanja, otkriva i doživljava svoje bližnje u njihovim potrebama, prepoznaje prisutnost Boga u čovjeku.
Bez dana odmora, bez duhovne dimenzije nedjelje, a ne samo odmora koji je potrebit, ali kao takav nedovoljan za čovjeka, dovoljan za stroj, čovjek će danas teško moći sačuvati sebe i čovještvo u sebi za kreativnu preobrazbu društva i svijeta. Čovjek nije toliko kreativan u pretvorbi svijeta po svome radu, tehničko-znanstvenom dostignuću, po proizvodnji i potrošnji, koliko po najvažnijoj pretvorbi, po svojoj humanosti. Euharistijsko nedjeljno slavlje, euharistijska pretvorba i gozba, temelj je i izvor svake humanosti.
Pozvani smo i poslani, braćo i sestre, euharistijsko slavlje, ovu temeljnu i izvornu Pretvorbu, pretvoriti u euharistijsko življenje. Od slavljeničke zajednice pozvani smo biti euharistijsko zajedništvo. Euharistija odgaja i hrani bračno i obiteljsko, narodno i društveno zajedništvo, osposobljava nas za dijalog i otvara nas za potrebe drugih. Hranjeni pretvorenim euharistijskim kruhom, razlomljenim i podijeljenim ne možemo biti zasićeni i mirni dok oko nas, u našoj sredini i na ovoj planeti ima gladnih kruha i žednih ljudskog dostojanstva. Zato ono: ''Ite missa est!'' - ''Idite u miru'', izvodi nas iz prostora slavlja da bismo svojim ulogama i aktivnostima nastavili proces pretvorbe, evangelizaciju kulture i inkulturaciju evanđelja, proces oslobađanja od unutarnje i vanjske zarobljenosti sebe i drugih. U tom procesu pretvorbe često nas same razočarane i odbjegle s polja kulturne, društvene i političke stvarnosti, a još razočaranije i u strahu od budućnosti, u nedjeljnom euharistijskom slavlju, sustiže On, Uskrsli Gospodin, hrabri nas i pretvara u odgovorne i zauzete vjernike građane i odvažne svjedoke nade. Zato ga i mi, braćo i sestre, poput učenika iz Emausa vjernički i prijateljski usrdno molimo: Ostani s nama, Gospodine! Ostani s nama da bismo s Tobom mogli ići naprijed. Zato, ne možemo bez nedjelje! Bez Euharistije!
Stoga, danas, s ovoga svetoga mjesta, u duhu ekumenizma, htjeli bismo uputiti svim katolicima, braći pravoslavnima i evangelicima jednu molbu: posvjedočimo bogatstvo nedjelje i euharistijskog nedjeljnog slavlja svojim životom. O nama, braćo i sestre kršćani, ovisi koliko će i drugi vrednovati značenje i smisao nedjelje.
Isto tako htjeli bismo uputiti svoj poziv i svim ljudima dobre volje kao i svim kulturnim i društvenim djelatnicima i ustanovama, premda iz različitih motiva, ali u duhu dijaloga: sačuvajmo tako važnu tradicionalnu i kulturnu, nacionalnu i duhovnu, vjerničku i laičku, horizontalnu i vertikalnu vrednotu kao što je neradna nedjelja. Opredijelimo se za čovjeka da nas tržišna pretvorba ne pretvori u sluge profita, a trgovački lanci ne okuju verigama ropstva.
U nizu tolikih udruženih, vjerničkih i laičkih, apela, poseban apel htjeli bismo uputiti tebi, poštovani Hrvatski Sabore. Ispunio si svoje povijesno obećanje i sagradio ovu zavjetnu kapelu u čast euharistijske pretvorbe, vodeći tako brigu, ne samo za materijalno dobro, već i za kulturno i duhovno bogatstvo svoga naroda. Nadamo se da će Hrvatski Sabor, i u složenijim društvenim odnosima umnoženih dežurnih službi, znati zaštititi i očuvati neradnu nedjelju, veliko obiteljsko i narodno blago naše povijesti, oazu duhovnog odmora i izvora na putu naše budućnosti. Doista ne želimo povjerovati da će Hrvatski Sabor, koji je gradio zavjetnu kapelu, sada rušiti katedralu svoga naroda. Da, nedjelja je naša katedrala!
Braćo i sestre, diljem naše Domovine, župne crkve redovito se nalaze na brijegu. Brjegovi su to poput onog simboličnog mladih u Kölnu. Iz ovih brjegova na kojima se slavi nedjeljna euharistijska pretvorba izviru obnovljena srca i novo lice zemlje. I naš Lud-breg ima svoj breg. Neka ovo naše slavlje u Ludbregu i tolika slavlja u našim župnim zajednicama budu izvor i nadahnuće pretvorbe i izgradnje obnovljenog društva i nove budućnosti Domovine nam Hrvatske, Europe i svijeta. Amen!